Gdje su nestali pravi kapetani? Ima li ih još onih školovanih, sa iskustvom i znanjem, voljom za redom, radom i disciplinom? Ili su nam još samo preostali ‘novopečeni’ i samoprozvani kapetani s tek položenim Yacht Masterom, bez iskustva, bez znanja i s jedinom željom da ih se naziva kapetanima, a da ni sami nisu u stanju upravljati niti brodom niti posadom? A o takvima ovisi i posada! Jer sve je više posade koja ne cijeni one prave kapetane, kojih je također sve manje, ali ipak ih ima. Neću opet pisati o neprofesionalnoj posadi kojoj je jedini cilj doslovno pobjeći iz vlastite zemlje koristeći pri tome sva moguća sredstva, pa i ona intimna, samo da bi se svidjeli/e kojem članu posade te se na taj način i bračno skrasili/e. Još kad se u obzir uzmu manageri koji, blago rečeno, pojma nemaju o yachtingu i o upravljanju jednim brodom tj.jahtom, izgleda da ovaj naš posao zaista gubi na vrijednosti.
HARD WORKER
Nije mi namjera ostaviti dojam da sam nezadovoljna ovim što radim, jer zadovoljna jesam. Ne bojim se napornog posla i rada od cca. 17 sati na dan ili, što bi se u jahtingu reklo,’hardworker’. Bojim se neprofesionalne posade jer takvi su zaista opasnost na brodu! Vama koji s kopna gledate u sve te plutajuće milijune eura izgleda kako je naš posao toliko divan i luksuzan, naročito ako se spomene plaća. Nažalost, nije sve tako kako izgleda. Je li zaista svemu kriva engleska pomorska velesila, pa s raznoraznim otvorenim agencijama na jugu Francuske i brzinskim tečajevima stvaraju ‘čudovišta’ o posade koji pojma nemaju o onome što rade? Takvi su itekako pretplačeni te na taj način oduzimaju posao onima koji su zaista profesionalni i školovani raditi svoj posao. Već sam na 8. ukrcaju i imam iskustva kako na manjim jahtama, tako i na većim jahtama (30-60 m). Iskustva su razna. Od lijepih i ugodnih, pa do onih ružnih i niti malo ugodnih. Čini mi se da ipak neću još dugo biti u ovom poslu. Nedostaje mi profesionalnost posade, gospodstvo vlasnika i sveopća kultura ponašanja ljudi. A kao što vrijedi i za moj Šibenik: ‘grad su ljudi’, tako vrijedi i zabrod ‘brod su ljudi’. Jer kako i gradom, tako i brodom upravlja uvijek ljudski resurs. Priveli smo kraju charter za ovaj mjesec, vratili smo se na vez u obližnju marinu i naravno kao u svakoj marini uvijek se nađe netko tko pozna nekoga tko je iz našeg malog Šibenika ili okolice. Tako sam upoznala posadu sa susjednog broda na kojem je bila ukrcana jedna osoba iz okolice Šibenika. Ovi kad su čuli da dolazim iz Hrvatske, iz Šibenika samo su se zgrozili i s prijezirom me pogledali, jer kolegica je ostavila jako ružan dojam na brodu na kojem je radila. No, kako je svijet zaista mali, kapetan te iste jahte već je prije na drugoj jahti bio ukrcan s istom osobom i jednako tako ima jako loše iskustvo.
JEDNA LASTA…
Svejedno, nisam imala razloga biti posramljena, jer ‘jedna lasta ne čini proljeće’,mada mi je bilo žao čuti i vidjeti što su na spomen Šibenika odreagirali gnusno. No, gdje sve štima? Nisam htjela spustiti se na njihov nivo pa makar i argumentirano početi blatiti njihove suzemljake sa kojima sam i ja imala loša iskustva. Ipak, zaboli kad se ružno govori o Šibeniku i ljudima iz Šibenika. Zaboli kad loše govori netko drugi tko možda u Šibeniku nikada nije ni bio. Što je – tu je, nastavljam dalje odraditi ovu sezonu do kraja 10.mjesec a potom ‘kud koji – mili moji’. Naravno da mi nedostaje Šibenik i svi oni lijepi prozori i sadržaji koji dušu hrane. Nedostaje obitelj i prijatelji dragi. Nedostaje šibenska dosada i ispraznost zimskih dana, no ipak mogu reći: Život je lip! Toplo vas pozdravljam!
