Merhaba! Eto, naučila sam i koju riječ turskog jezika koji se ne može usporediti ni sa kojim drugim jezikom i zbog toga je, kao i grčki jezik, jako težak za naučiti. Ipak, neke riječi su slične ili gotovo iste kao i u hrvatskom jeziku, a bosanskom,naravno, još i više. Turski gosti se raduju kad ih se pozdravi na njihovom jeziku, kao što je i nama drgo kad nas stranac u našem gradu pozdravi na našem jeziku. Barem znamo da se potrudio naučiti koju riječ našeg jezika. Doplovili smo natrag u teritorijalne vode Turske. Sviđa mi se ovdje ploviti jer me netaknuta priroda, miris bora i čistoća mora snažo podsjeća na netaknute uvale naše obale.
ZA ŠAKU DOLARA
Nadam se da će tako i ostati i da se ti biseri hrvatske prirode neće narušiti i unakaziti izgradnjom ili montažom kakvih betonskih objekata. Jednako tako, još više se nadam da se neće prodati ili, još gore, rasprodati za ‘šaku dolara’ bilo domaćim ili stranim ulagačima. Divota je biti na moru i gledati u ljepote što nam ih je Stvoritelj darovao, ali umara biti na sidru već više od tjedan dana. I ostat ćemo još toliko. Taman iskrcali jedne goste, već dolaze novi. Dobar start sezone. Ponedjeljak, utorak, petak ili nedjelja, praznik ili blagdan – meni je svaki dan isti. Tim više što katkad niti ne znam koji je dan u tjednu, ravnam se samo po datumima. Treba izdržati ovaj ritam još naredna tri mjeseca. Lakše je kad su gosti i posada na svom mjestu. Još se nekako goste lakše i podnosi, ali posadu koja je neprofesionalna daleko je teže podnjeti. Volim ovaj svoj posao, ali umorna sam od ljudi s kojima radim.A tako malo je potrebno da na brodu sve funkcionira kako treba, da se posada drži svog posla i ne zabada nos u tuđa posla. Naravno, lakše je ne raditi svoj posao i gledati kako drugi rade, a da pri tome uopće ne razumiju što taj netko drugi radi. Znam da toga ima svugdje i u svakom poslu, jedina je razlika što u ovom poslu s takvim ljudima moraš biti doslovno 24 sata svaki dan, više od pola godine. Navikla sam se i na neprofesionalnu posadu, al nikako se ne mogu i ne želim navići na ljudsku glupost i bezobrazluk! A toga je sve više, naročito u jahtingu.
POBJEGLI OD KUĆE
Znam da nije ovo nikakva moja kriva procjena, jer daleko iskusniji kolege – ‘stari morski vuci’ potvrđuju mi isto. Bilo da su naši domaći, bilo da su stranci. I dok ja jedva čekam doći kući, pa makar i na koji dan, ostali ostaju na brodu i po godinu dana ne mareći za rodni zavičaj. Takve nazivamo pobjeglima od kuće! Jer zaista to i jesu! A takvi uglavnom i stvaraju probleme. No, takvi ne znaju da moji korijeni geni kameni podnose i ljudsku budalaštinu i bezobrazluk, naravno sve do određene granice. Kad već spominjem granice u geografskom obliku, službeno sam i stanovnica Turske. Tako u ovoj zemlji mogu nesmetano boraviti i kretati se kamo me volja. No, do daljnjega ostajem ipak tek na pučini plavog mora.
