Međunarodni je dan djeteta, pa ću ovu srijedu iskoristiti da podijelim s vama neka prigodna razmišljanja.
U ništa danas ne možeš biti siguran, ali pretpostavljam da se svaka osoba koja ovaj tekst čita, barem jednom u životu osramotila. Svi smo, sigurna sam, najmanje jednom napravili ili javno izrekli nešto toliko glupo da nas je isto natjeralo na razmišljanje. Šteta što se u tim situacijama nismo sjetili razmišljati prije nego što se sramota dogodila. Heh.
Onda se dogodi da čovjek, s razlogom, upita sam sebe: ‘Dobro, jesam li stvarno tako glup ili?’ Ego nam tada obično ne dopušta priznati da jesmo, a s druge strane… Nema druge strane. Jesmo. Ispali smo glupi i to je to. Ne znači da si kompletno glup, ali u tom spornom slučaju jesi i pomiri se s tim.
Zamislite bilo kojeg sveca ili sveticu. Jeste? E, pa, drago mi je. Ja sam Matea, imam 24 godine, imam i sina koji ima četiri godine, novinarka sam na Šibenskom portalu i… totalna sam suprotnost od tog sveca.
Štoviše, kad malo bolje RAZMISLIM… Pa ni sveci nisu uvijek bili sveti. I oni su imali mane, radili su greške i javno izjavljivali stvari na koje nisu bili ponosni, zar ne? Zašto onda mi moramo biti savršeni, sveznajući? Zašto ne smijemo pogriješiti? Zašto ne smijemo nekad ispasti – glupi?
Nisam savršena. Imam stotinu mana. Znam svašta, ali nisam najpametnija i ne znam sve. Guglam kad nisam sigurna kako se nešto točno piše. Guglam kad ne znam piše li se neka super dosadna riječ s ‘ije’ ili ‘je’. Guglam kad pišem članak i ne mogu se sjetiti super važne funkcije nekog super važnog političara iz neke super važne stranke. Guglam kad mi mozak od umora naglo stane proizvoditi pamet. A nekad…nekad i ne guglam. Nekad mi mozak toliko stane da mi ne padne na pamet niti guglati, pa onda napravim, napišem i izjavim nešto nepromišljeno.
O sportu, na primjer, ne znam skoro ništa. Guglam kad me zanima za koji klub igra neki nogometaš. Zapravo, koga lažem? Ne zanimaju me nogometaši i guglam samo kad me eventualno zanima kakva mu je žena ili kad mi to posao nalaže.
Na lokalnoj sam televiziji, onoj za koju svi kažu da je ne gledaju, jednom (ne)sretnom (ne)prilikom krivo pročitala prezime Erica Cantone jer nisam imala pojma da je zadnje slovo njegova prezimena naglašeno. Štoviše, nisam tada imala pojma tko je taj čovjek. Inače, za one koji ne znaju, francuska nogometna legenda koja je nedavno u zaleđu Drniša bila glavna zvijezda na snimanju filma Anka Brazilijanka. Znali ste to? Okej. Da skratim, televiziju ‘koju nitko ne gleda’ SVI su gledali tada i umirali od smijeha. Čak se na jednoj šibenskoj fejs grupi i raspravljalo o tome.
Za naziv Barone čula sam prvi put kad se počela uređivati tvrđava Šubićevac koju sam, također javno, preimenovala u Tanaju jer nisam imala pojma da je Tanaja zapravo ona s repetitorom poviše nje. Jednostavno, ja sam je cijeli život zvala Tanaja. Tamo smo izlazili, družili se i slavili rođendane. I nikad u tom srednjoškolskom razdoblju nisam čula da je netko rekao: Idemo na tvrđavu Šubićevac ili još gore, idemo slaviti rođendan, da ne kažem piti, na Barone.
Idemo na Tanaju, čovječe!
Da skratim i ovo, televiziju ‘koju nitko ne gleda’ SVI su gledali i umirali od smijeha jer ne znam da je tvrđava Šubićevac – Barone. Za one koji ne znaju, Tanaja je tvrđava sv. Ivan, a Barone je dobila ime po barunu Von Legenfeldu. Pardon, guglala sam upravo. Nije Legenfeld, već Degenfeld. Znali ste i to? Okej.
Umrem od sramote kad se sjetim svog prvog javnog nastupa kada sam izašla pred više od dvije tisuće ljudi voditi jedan događaj. Naravno, bilo bi mi drago kada bih mogla reći da su svi ti ljudi došli zbog mene, ali nisu. Došli su jer je u sklopu programa nastupalo 500 djece i na svako dijete došla su tri roditelja. Tako nekako. Ne da mi se računati jer, evo još jednog priznanja, ne ide me baš matematika. Bila sam uvijek najgluplja u tom predmetu. Sram me malo činjenice da je majka moje urednice na portalu bila moja nastavnica iz tog predmeta i garant joj je rekla kako sam uvijek bila glupa za matematiku.
No, vratimo se mi na moj izlazak pred sve te ljude. Počela sam se tresti od treme. Kako se ono kaže, tek onda sam znala da ne znam ništa. Zaboravila sam cijeli tekst. Gledam u sve te ljude, gledaju oni mene. I nekako to krene, pa čak i uspije…Pozdravim sve bitne i nebitne, ispričam se što me malo uhvatila trema, djeca već počela nastupati kad ono…Sjetim se da nisam pozdravila super važnog političara koji je došao podržati događaj, a trebala sam jer je on tu ipak najvažniji. I onda opet izlazim, opet se ispričam i, kao, idem biti duhovita. Rekla sam: ‘Dragi posjetitelji, nešto sam zaboravila. Ja o tremi, a trema na vrata hehe.’
Nitko. Nitko od dvije tisuće ljudi se nije na moju glupu foru nasmijao i uputio mi koji pogled ili osmijeh podrške. I tako sam, da zaključim, ispala glupa.
Posljednja, najfriškija sramota je to što sam neki dan bila toliko umorna i rastresena zbog nekih računa koje moram platiti, izbora ili čega već, tako da sam javno proglasila mrtvim živoga čovjeka. Naime, naišla sam na urbanu legendu, teoriju zavjere ili kako već nazvati ono kad se za nekoga već godinama sumnja da je zapravo mrtav i mrtvo-hladno to objavila i ne promišljajući u tom kobnom trenutku da je čovjek zapravo ŽIV i da to znam. Valjda znam. Valjda bih trebala znati!! Ne znam više znam li ili ne znam. Ne razmišljam o njemu, iskreno, u posljednje vrijeme.
Svjetska je to glazbena ikona, proslavio se kao član Beatlesa…Da skratim, neću vam otkriti o kome se radi. Znate već? Okej.
Izbrisala sam članak jer sam za desetak minuta shvatila što sam napravila. Samo mi je u jednom trenu, po šibenski, prošlo kroz glavu: ‘Glupa si. Pa on je živ. Koji ti je đava?’ Nažalost, članak u kojem se nalazilo deset njegovih pomno odabranih citata povodom njegove, jel, godišnjice smrti, a takve članke, napominjem, obično nitko ne čita, pročitali su SVI i umirali od smijeha. Većina je čak i shvatila da je članak izbrisan i da sam očito brzo shvatila da sam glupa i da sam brže-bolje izbrisala sve dokaze koji to potvrđuju, ali nisu mogli izdržati da to ne objave na svojim statusima. Neki su me žalili jer ne znam, neki se rugali jer sam glupa…
U svakom slučaju, bilo je zabavno. Oni znaju sve. Oni nikad nisu pogriješili. Nikad nisu bili pod stresom, umorni, neuračunljivi. Nikad se nisu osramotili. Nikad nisu ispali glupi.
E pa, znate šta? Ja se time, na primjer, uopće više ne zamaram toliko. Okej, kažem sebi da sam glupa, ispričam to nekim ljudima koji se isto sa mnom od srca narugaju, a onda…Onda pričam to svom četverogodišnjem sinu. On je jako bistar, ali te stvari ipak ne može razumjeti. On se, kad mu takvo nešto ispričam, isto nasmije. Ali, taj osmijeh bude potpuno drugačiji od ovih ostalih. On se nasmije jer mu je to totalno nezanimljivo i nevažno. Još ne zna što znači osramotiti se. Još ne zna da živi u svijetu u kojem će se svaka njegova mana i greška od strane ljudi zapamtiti, a sve ono pametno što kaže i napravi će se brzo zaboraviti. U tim situacijama shvatim da je najvažnije da sam sama svjesna svih svojih glupih postupaka i izjava kako bih ubuduće mogla dobro promisliti prije nego što nešto napravim, napišem, kažem ili javno objavim. U tim situacijama shvatim da, ako sam svjesna da nisam savršena, sve ostalo je manje bitno. Svi ostali su manje bitni.
I inteligentan čovjek može pogriješiti, ali rijetki ljudi se sjete to priznati, nasmijati se na svoj račun i napraviti od toga nešto dobro. Pa makar kolumnu. Tko radi, taj i griješi. Tko žuri, taj i griješi. Zato, dragi čitatelji, žurite polako, smijte se što više, a kad pogriješite, učite na tim greškama, sjetite se da ni najpoznatiji sveci nisu uvijek bili sveti.
Sretan Međunarodni dan djeteta svim odraslima koji ovo čitaju i ne zaboravite najvažnije: Što duže možete, ostanite djeca. Svi problemi tada izgledaju puno, puno manji i nije vam previše važno što netko o vama misli!
