Na vrhu aktivnog vulkana, planine Mt.Doom, gledao sam u grotlo dok mi je ruka drhtala držeći malenoga Mišu miša iznad te rupetine. Trebalo je otvoriti šaku i ispustiti Mišu, mog jedinog suputnika na svim avanturama, ali šaka se nije otvarala. Previše sam se emocionalno vezao za tu glupu stvarčicu i moj simbolični akt nevezivanja za bilo što materijalno je neslavno propao – nikada budiste od mene.
Skupa s Mišom spustio sam se s vulkana i nakon nekoliko sati pješačenja stigao do ceste s koje se jasno vidio i drugi vulkan – Tongariro – iz kojeg je sukljao gusti bijeli dim i koji mi je, svega desetak sati prije, mogao presuditi.
Mrak se već dobrano spustio kada sam podignuo palac u nadi da će naići neko vozilo koje bi me prevezlo do bilo kakvog mjestašca s prenoćištem – u protivnom ću smještaj morati pronaći negdje u šikari uz cestu.
AUTOSTOPERSKA SREĆA
Svaki iole bistar autostoper zna da po mraku vozila rijetko ili nikako ne nude prijevoz, ali drugog izbora nisam imao, a i ‘bistrina’ je upitna. Na moje veliko iznenađenje, već nakon 15-ak minuta zaustavlja se bračni par u poznijim godinama i nudi prijevoz do nekog mjestašca kojemu su rekli ime, ali ja nikada nisam čuo za njega – samo sam upitao da li je to prema jugu i kada sam dobio potvrdan odgovor, isforsiranom pristojnošću uz nebrojno mnogo zahvala prihvatio ponuđeni dar. Svaki uspješan autostoper mora biti naglašeno pristojan jer mu to može omogućiti prijevoz na duže destinacije, u protivnom vozač može jednostavno kazati da mu je destinacija bliže nego što u stvari jest, no najgore je to što konstantno mora biti pozitivan, nasmijan i komunikativan što katkad, na duge destinacije, može biti jako teško iz više razloga (umor, mamurluk zbog prethodne burne noći, bezvoljnost zbog vrućine, frustriranost zbog višesatnog/višednevnog čekanja na cesti u lošim vremenskim uvjetima, nekomunikativni dobročinitelji, nerazumljiv naglasak…).
Srećom, moji suputnici su bili jako obazrivi te, čuvši priču o trekingu i vidjevši da mi se kapci sklapaju, nisu mnogo toga zapitkivali nego su me potaknuli da slobodno zatvorim kapke – što sam drage volje i učinio. Kada sam iste otvorio, ugledao sam digitalni sat u autu koji je pokazivao 1:30AM. Vani je bio mrkli mrak i nalazili smo se…ma stvarno ne znam gdje smo se nalazili, ali zasigurno negdje na Novom Zelandu – to mi je bilo dovoljno. Vidjevši na zadnjem sjedištu autokartu, upitao sam još jednom vozača u koje mjesto idemo: Khandallah, Khandallah – odgovorio je dodavši da smo sad već jako blizu. Proučivši kartu nisam mogao vjerovati svojim očima – koji jebeni Khandallah! – uzviknuo sam prilično nepristojno trgnuvši iz sna gospođu na suvozačevom mjestu – pa to je predgrađe Wellingtona! Novozelandska prijestolnica mi je i bio cilj, ali nisam mislio da ću imati takvu sreću da ću po mraku uopće ustopirati nekoga, a kamoli nekoga tko ide upravo tamo gdje ja želim. Bio sam ushićen poput vlasnika pršutane kad ugleda prof. Željka Keruma koji se približava njegovoj radnji. Kao da to sve nije bilo dovoljno, simpatičan bračni par mi je ponudio i prijevoz do samoga centra gdje sam, uz prilične teškoće i višesatno lutanje u sitne sate, ipak pronašao smještaj, točnije hostel u vlasništvu Indijca s kojim sam brzo pronašao zajednički jezik jer sam nedavno boravio u Indiji. Smjestio sam se u dvadesetokrevetnu sobu u kojoj je boravio isti broj osoba koliko bi bilo i posjetitelja na koncertu tadžikistanskog osnovnoškolskog filharmonijskog orkestra iz Qurghonteppa u zaseoku Grulovići kod Kistanja.
(D)RUŽENJE S CIMERIMA
U rano jutro čujem milozvučni francuski jezik te je moja samoća u velikoj sobi prekinuta, kao i san. Kratko sam se upoznao s tri Francuzice i izmijenio nekoliko ustaljenih fraza, pa izletio iz hostela u razgled Wellingtona. Kao i Auckland, glavni grad Novog Zelanda ne nudi ništa posebno, iako brošure tvrde sasvim suprotno. Novozelanđani će svemu dodati prefiks ‘veličanstveno’ iako to možda i nije bogzna što. Svejedno sam propješačio grad uzduž i poprijeko te posjetio prilično interesantan muzej Papa gdje sam se dodatno upoznao s Maorskom kulturom, razgledao kolosalnu lignju i još kolosalnije kosture morskih nemani, interaktivno proučio sva trusna područja tog otoka te se slikao ispod makete trolova iz, za Novi Zeland, neizbježnog Gospodara prstenova.
Vrativši se u hostel primijetio sam da se soba popunila s još dvojicom došljaka, a Francuzice su me ugodno iznenadile čašom crnoga vina ispod znaka ‘zabranjen alkohol u sobi’. Vidjevši im svima crne zube i usnice, odmah sam znao da su već ‘raspoložene’ i da ću se i ja ubrzo dodatno oraspoložiti. Naravno, tom jednom čašom kupile su moju bocu votke iz backpacka koju sam rado podijelio s njima, zatim nam se pridružio i neki Argentinac, došla je i neka Njemica, a onda je netko otišao u supermarket…
Dva dana poslije nalazio sam se na trajektu (koji je jedini način prelaska sa sjevernog na južni otok, i obratno) i slagao kockice u glavi. Nisam ih složio!
PIŠE: GORAN SUBAŠIĆ
