Donosimo vam drugu stranu konobarskog posla i zanimljivu priču ugostitelja Josipa Baranovića, vama svima poznatijeg kao Jole. Sresti ga možete u caffe baru Castelo, gdje radi svakodnevno s smiješkom na licu već dugih pet godina. Htio on to ili ne, ali postao je simbol ugodnog druženja i boravka u tom lokalu, jer gosti rado piju njegovu kavu i slušaju njegove zanimljive priče, koje svakodnevno mame osmjehe na njihovim licima.
U kratkom i zanimljivom razgovoru otkrio nam je sve čari ovog posla, ali i sve zanimljive stvari koje je proživio u svojoj dugoj karijeri.
Vaši početci u ovom poslu?
-1988. godine krenuo sam u prve konobarske vode. Prvi takav posao bio je u caffe baru ‘Bambus’. Moje početno zaduženje bio je sudoper pun suđa koje je trebalo oprati. Nakon toga uslijedila je priprema pića, a onda famozna tacna koja često mladim i neiskusnim konobarima zna biti problem. Ja sam na veliku sreću oslobodio tog straha zahvaljujući iskusnim šibenskim konobarima Miši Milokoviću, Emilu Šarinu i Tinu Jelovčiću-Fishu. Ovim putem moram se zahvaliti što sam ostao u ugostiteljskim vodama mom dragom prijatelju i kolegi , s kojim sam ostao prijatelj do kraja njegovog života Miši Milkoviću koji me je sve naučio i bio moj mentor.
Gdje ste sve radili?
Radio sam u raznim kafićima nakon ‘Bambusa’ zaposlio sam se u ‘Bauntyu’, ‘Aurori’, ‘Kadeni’ te na otoku Krki u restoranu Baška. Nakon toga uslijedilo je otvaranje vlastitog biznisa. Otvorio sam ugostiteljski objekt koji se zvao ‘Zelenko’. Šageterija ‘Bramasole’ bila je moja slijedeća destinacija, vlasnica Mare Brajković osim što mi je bila idealna šefica postala je moja obiteljska prijateljica, s kojom i danas imam super odnos. Kada je zatvorila špageterija, dobio sam preporuku za ceffe bar ‘Castelo’ i nisam požalio što sam tu već pet godina.
Kako ste došli na ideju da lokalu date naziv ‘Zelenko’?
Pošto potječem iz stare šibenske obitelji Baranović, a nadimak nam je ‘Zelenko’, dosta mojih poznanika i prijatelja poznaje nas pod tim nazivom. Zato sam se prilikom odabira naziva lokala odlučio dati prepoznatljivo ime po kojem će posjetitelji znati o komu je riječ.
Najdraži gosti?
Imam veliki broj ljudi koje jednostavno guštam vidjeti da su sjeli na moj štekat i da ih mogu poslužiti. Meni se odmah uljepša dan. Iako ne postoji loš gost, vi ste tu da ga poslužite i sa smješkom obavite svoj posao. Jedino bez čega ne dolazim na posao je osmjeh, morate ga imati kako bi dobro obavljali ono što se od vas očekuje. Kada dođete u svoju smjenu, privatne probleme ostavljate prije nego kročite u lokal. Ništa vas ne smije opterećivati.
Najljepše stvari u ovom poslu?
Kroz ovaj posao naučio sam dva strana jezika, talijanski i njemački, a poznavao sam engleski koji sam učio u srednjoj školi. Danas radeći ovaj posao znam perfektno pričati sva tri jezika. I moram vam priznati najdraže mi je kada dođu strani gosti i kada ih mogu poslužiti i popričati s njima na njihovom jeziku.
Koliko namjeravate još raditi ovaj posao?
Već mi je 41 godina i ne znam koliko ću još izdržati fizički ovaj posao. Iako je prošlo dosta godina da radim i dalje imam istu želju i ljubav prema ovom svom pozivu i poslu da budem konobar. Nikad nisam požalio što sam odabrao ovaj zanat i raditi ću ga dok god to budem mogao. Nakon što je propao moj privatni posao mislio sam odustati, ali nisam izdržao niti mjesec dana. Poziv obitelji Brajković vratio me mojoj prvoj ljubavi.
Ispričajte nam neku zgodnu anegdotu dok ste radili?
Radeći u jednom vodičkom restoranu u strci i zbrci, Talijanima sam ponudio sir sa otoka Livna. Pitajući me gdje se nalazi taj otok i kad sam shvatio što sam rekao, kazao sam im da im treba dosta benzine do tami i nekako se izvukao.
Najljepši konobarski dani..?
Najljepše konobarske dane proživio sam na otoku Krku. Mlad, slobodan i pun života na otoku Krku radio sam sezonski četiri ljeta i sve mi je ostalo u prekrasnom sjećanju.
Najveća napojnica?
Upravo na Krku dobio sam i najveću napojnicu. Naime, cijeli dan sam radio i jedni gosti sjedili su cijeli dan bili u lokalu te su mi dali 1400 kuna. Nisam mogao vjerovati, ali bio sam veoma sretan. Inače, mi smo konobari sretni i zadovoljni kada nam napojnice dosegnu do 300-400 kuna.
Najbolji gosti/ najgori gosti?
Odmah ću vam odgovoriti najgori su mi Francuzi, a najboljih ima više, ali evo izdvojio bi sve posjetitelje domaće i iz cijele zemlje te Nijemci me često ugodno iznenade.
Najdraži kolega?
Radio sam s puno ljudi, trenutačna moja kolegica Sanja Pivac jedna je od mojih najdražih suradnica. Ona je prije nego je započela raditi dolazila u Castela na kavu i tako sam je poznavao kao veselu i nasmijanu gošću. Bilo mi je izuzetno drago kada sam čuo da će je vlasnici zaposliti.
Što sve obuhvaća vaš posao?
Uloga konobara je da ponekad bude i psiholog, mislim da je to poznato svima. Bilo je puno prilika kada su moji posjetitelji imali potrebu popričati sa mnom i podijeliti tužne i sretne trenutke. Mene to veseli, znam da sam uspio u svom naumu da budem pristupačan te da učinim svoj posao još jedinstvenijim.
Rekli ste da ste bili mlad, slobodan… kakvo je današnje ljubavno stanje?
Sretno sam oženjen već 12 godina. Sa mojom suprugom Anom imam 11-godišnjeg sina Antu. Njih dvoje najveća su mi potpora, supruga radi kao trgovac tako da ona najbolje razumije što znači raditi s ljudima.
Nakon Castela..?
Moji današnji vlasnici imaju povjerenja u mene jer radim posao kao da je moj vlastiti lokal, a to je za svakog zaposlenika bitno da bude što bolji. Mislim da je ovo moja posljednja stanica u ugostiteljskom poslu. U caffe baru Castelo pronašao sam mirnu luku u kojoj ću ostati do kraja svoje karijere.
