‘Proljeće je, a u meni nemir’…Nije je nemir samo u meni, nego, čini se, u svima nama. Tipično simpatično kukanje čuje sa svih strana grada, od mladih do starih: ‘ajme ovog vrimena, ko će ovo izudrat’? Neki me zbune dvosmislenošću izjave jer ne misle sve na vremenske uvjete, već i na uvjete vremena u kojem živimo. Ma izdržat ćemo sve, izdržali smo i gore situacije i života i vremenskih neprilika. Diže nam se i spušta tlak u glavama, tlači nas pritisak hektopaskala, a i onaj koji nam priređuju drugi ljudi. Nastojim svaku nedjelju iz grada otići na selo. Čak i meni, koja sam nezaposlena, u Šibeniku dojadi vrva, trka i zbrka grada od stanačkih tj. izbornih tema i komentara, do turista koji ‘guše’ moju kalelargu pa mi put od kuće Poljane traje cca. 10 min. Naravno da sam i sama u takvim situacijama ‘grintalo’… I ja očekujem da turisti dolaze i vide naš lijepo grad, a s druge strane pokazujem negodovanje što su baš sada ovdje kad se meni negdje žuri. Standardno šibensko razmišljanje, vjerujem, većine nas koji stanujemo u samom centru grada.
NERADNA NEDJELJA
No dobro, što je tu je, ne možemo mijenjati nikoga i ništa doli sami sebe. Zato odem s obitelji na selo opuštajući moždane vijuge s pogledom na zelena polja i livade, uživajući u druženju uz roštilj s dragim ljudima. No, i tada ipak fali Šibenik.Čujem već kako su se ljudi veselili proslavi praznika rada 1.svibnja ili još uvijek 1.maja. Veselili su se više oni koji su zaposleni i rade, oni koji to nisu veselili su se jednako tako jer će barem moći mukti do obljižnjeg NP Krka ili koje druge destinacije. A što to zapravo zaista ljude veseli u tom danu? Nadam se da ste ga i vi lijepo obilježili, ionako za većinu koji su taj dan radili i nije bio praznik rada, pa ista pravila ipak ne vrijede za svakoga. Nekidan sam se porječkala s meni vrlo bliskom osobom oko rada nedjeljom. Iskreno, protivnik sam da ljudi, naročito žene i majke, rade nedjeljom. Protiv toga sam da se nedjeljom kupuje, sve se može obaviti i subotom. Pa dobro, neka se u sezoni i radi nedjeljom, ali ostalih cca. 8 mjeseci neka se ne radi, osim dežurnih službi tj. onih za koje ne postoje ni praznici ni blagdani. Sjećam se kao mala da su gotovo sve trgovine radile subotom do 13 sati i opet se sve stiglo obaviti i kupiti na vrijeme. I onda su ljudi radili kao i danas (čak i više jer je nezaposelnost bila daleko manja), ali taj jedan dan u tjednu, tu nedjelju većina obitelji je bila na okupu. I prava radnika su bila drugačija. Tada se s razlogom slavio praznik rada. Ne znam što se više danas ima slaviti kad taj praznik nisu u mogućnosti svi slaviti. A i vrlo je upitno i po kojim uvjetima ljudi rade i što sve trpe, dok se neki na njihovim grbačama bogate.
NE TREBA SE BOJATI RADA
Vjerujem da se nitko ne boji rada, i sama radim (kad radim) u sezoni i po 16 sati dnevno, ali sam za taj svoj posao i adekvatno plaćena. Plaćeni su mi i oni slobodni sati (koje ne uspijem iskoristiti kad su mi vlasnici i gosti na brodu) ali i to se već od strane poslodavca nadoknadi, bilo slobodnim danima na kraju sezone, bilo isplatom. Inače, za one koji ne znaju, u razvikanom mondenom jahting središtu, u Monacu, samo jedan jedini supermarket je otvoren nedjeljom. Onaj najveći shopping centar u sklopu kojega su i ostali maloprodajni dućani obućom i odjećom, cvjećarnica, slastičarnica itd. nedjeljom je sve to zatvoreno. I to usred same sezone u srpnju,kolovozu, rujnu. Ovo sam isto doživjela i na Siciliji u par gradova, osim restorana i tek pokojeg dućana suvenirima, ostalo je sve zatvoreno. Vjerovali vi ili ne! E, panek’ vam je sretan praznik rada!
