Mnogi su se začudili kada sam im rekao da sam za ovogodišnje dvomjesečno putovanje izabrao Novi Zeland i Australiju. Zvučalo im je prejednostavno, ‘precivilizirano’ za razliku od zemalja koje sam dosad posjećivao. Čak sam i ja pomalo razmišljao na taj način – kako li sam se samo prevario!
Mislima sam još bio u intenzivnoj i neobičnoj Indiji i snježnim vrhovima posutom Nepalu (prošlogodišnje dvomjesečno putovanje) dok sam, početkom ljeta putovao Europom, a mirise Bliskog istoka, kojim sam haračio u studenome, još osjećao u nosnicama kada je došlo vrijeme da uzletim prema svojoj ‘preciviliziranoj’ destinaciji.
U mrkloj noći, dok je kiša obilno padala, smanjujući vidljivost do stupnja gdje joj dodajemo prefiks ‘ne’, stisnuo sam papučicu gasa do kraja te u posljednji trenutak pristigao na trogirski aerodrom odakle je moja agonija (let s pet presjedanja) započinjala. Na terminalu sam sreo poznatog splitskog putopisca i enigmatu Roberta Pauletića koji mi je dao nekoliko savjeta o destinacijama koje ne bih trebao izostaviti na predstojećem putu te me dodatno ‘narajcao’ izjavom kako mu je Novi Zeland najljepša zemlja koju je ikad posjetio.
Split-Zagreb, Zagreb-Istanbul, Istanbul-Abu Dhabi, Abu Dhabi-Singapur, Singapur-Brisbane, Brisbane-Auckland – nakon više od 50 sati napokon sam sletio na odredište. Nekakav ‘jet lag’ uopće nisam osjetio iako, uzimajući u obzir vremenske zone, na planeti nisam mogao dalje odletjeti (osim na otočnu državu Kiribati) – naime, Novi Zeland je 12 sati vremenske razlike od države koja ima snagu klasnog žita i oči boje mora.
To je vjerojatno stoga što mi je bioritam kod kuće ionako poremećen – što zbog prirode posla, što zbog prirode i društva – pa mi noć rijetko služi za spavanje.
ASTRONOMSKI VISOKE CIJENE
U svega 50-ak sati kišu i niske temperature zamijenili su sunce i ugodnih 25-26 stupnjeva. Dovoljno da zaboravim na višednevni tramak od šest uzastopnih letova i jednu uznemirujuću turbulenciju.
Novi Zeland je po broju stanovnika jako blizak Hrvatskoj, a najveći (ne i glavni) grad Auckland tek nešto veći od Zagreba. Tu svaka usporedba s Lijepom našom prestaje.
Sletjevši u Auckland prvo što sam primijetio je urednost i čistoća, drugo je da mi jedina kartica ne funkcionira i treće – da su cijene nenormalno visoke.
Backpacker naviknut na zemlje kao što su Indija, Bolivija, Kambodža, Gvatemala… ostane frapiran cijenama na Novom Zelandu i, kako se kasnije ispostavilo, Australiji.
Katkad sam mislio da se u prodavaonicama šale i da moje reakcije na pojedine cijene snima skrivena kamera, no ako i jest tako, bogami su dobro sakrili tu kameru jer je do danas nisam otkrio. Na kraju sam još i doznao da euro ne vrednuju kao u Europi nego da mu je vrijednost barem 10% niža pa sam i pri mijenjanju eura u novozelandske dolare dodatno financijski (i psihički) oštećen. Nakon prvotnog šoka i spoznaje da moj budžet zasigurno neće biti dostatan za dva mjeseca, odlučio sam se sabrati te pomno razmisliti o tome što mi je činiti. Kao profesoru Baltazaru odjednom mi je sinula genijalna ideja pa sam, kupivši bocu loše votke i karton još lošijeg vina, riješio sve financijske i ine probleme – barem za taj dan… i sljedeći. Upoznavši noćni život grada koji je zanimljiv, ali i skup kao i danji, nakon dva dana imao sam isti problem uz jedan dodatni – glavobolju. Odlučio sam se oglušiti na nove genijalne ideje profesora Baltazara te sam, uz bačvu vode krenuo u razgledavanje Aucklanda.
NEOČEKIVANO PUTOVANJE
Grad se nalazi na sjeveru Sjevernog otoka (Novi Zeland se sastoji od dva otoka – sjevernog i južnog) ugodne klime i podneblja. Ako niste ljubitelj moderne arhitekture (kao i autor ovih redaka) onda u Aucklandu i nemate bogznašto vidjeti. Sve je besprijekorno čisto uz simpatične dokove, kolosalnu marinu i nekoliko lijepih parkova koje uglavnom okružuju visoke zgradurine i tornjevi među kojima dominira 328 metara visoki Sky Tower, no ako niste impresionirani veličinama (trenutno se obraćam samo muškome rodu), nećete vidjeti ništa što vas ostavlja bez daha. U Novi Zeland se ionako ne dolazi vidjeti velike gradove već priroda, stoga sam nakon svega par dana odlučio napustiti novozelandsku nesuđenu metropolu i uputiti se na jug prema ruralnom gradiću Matamati, poznatom i po imenu Hobbiton, koji je slavu stekao time što se u njegovoj neposrednoj blizini snimao dio filmske trilogije Gospodar prstenova te film Hobbit, a bajkoviti filmski set je ostao nedirnut među idiličnim krajolikom.
Tek odavde je moje, kao i Bilbovo i Frodovo, neočekivano putovanje započelo.
PIŠE: Goran Subašić
