Premijera predstave ‘Halatafl,’ nastale u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku i Teatrina Grdelin, bit će održana u petak, 25. studenoga u 20 sati. Ususret predstavi, danas je u foajeu HNK Šibenik održana konferencija za medije gdje su nešto više o predstavi kazali direktor šibenskog kazališta Jakov Bilić te redatelji Boris Svrtan i Darko Milas koji ujedno i igraju u predstavi.
– Halatafl, prije svega, treba objasniti. Naime, to je naziv jedne vikinške igre koja je kod nas prevedena kao ‘vukovi i ovce’. Došla je u Napoleonskom dobu, a glavno pravilo te igre je da igraju dva vuka te cijeli čopor ovaca. Ovce mogu, ne biste vjerovali, pobijediti ako vuk nije dovoljno koncentriran i ako propusti pojesti ovcu u nekom trenutku. To se meni učinilo kao dobra metafora za dva karaktera. Jedan od njih je direktor, a drugi čovjek koji je sve izgubio jer je išao iz idealizma u Domovinski rat. To je čovjek koji je u post stresnom sindromu na više nivoa, ali jako snažno gura svoj život naprijed koliko god može. Taj komad je zapravo, susret dva nepomirljiva svijeta, dva čovjeka koji su u početku na potpuno dijametralno suprotnim pozicijama, životnim i startni. Međutim, kad se stvar ljušti, onda vidimo koliko smo svi krvavi ispod kože te koliko nam zapravo komunikacija, a to je naročito važno u ovom vremenu, jedini mogući izlaz nama svima – opisao je Svitan.
Inače, u predstavi se glasovima pojavljuju Jakov Bilić, Franka Klarić, Petra Svrtan, Kim Končar, Ines Bojanić i Rajko Minković.
– Ja i Boris počeli smo predstavu pomalo gurati iz dana u dani i složili smo je. Borisu je na kraju uspjela, zaživjela je i to je sreća da smo, ničim opterećeni, to mogli na dnevnoj bazi – biti dramaturzi , redatelji i pisci. Ta priča je tragikomična, ona je tvrda na trenutke, ali je i na trenutke vrlo komična i to na jedan crnohumoran način – zaključuje Milas.
Mogu li ljudi koji su se svojim životima izborili za to društvo, tražiti da ono bude bolje? Kako izbjeći vrtnju u krugu razočaranja i što učiniti da bi to imalo nekog vidljivog traga u općoj rezignaciji? Postoji li pojedinačni spas ili je potrebno da bude poduprt I organiziran u društvu koje smo stvorili? Ukoliko se taj pothvat prepusti ljudskim slabostima, takozvanom ‘snalaženju’ i pohlepi, koliko daleko možemo dogurati? To su pitanja koja u ovoj toploj ljudskoj priči stoje pred nama. Iako se doima kao svakodnevni razgovor vođen naizgled svakodnevnim, banalnim rječnikom, tekst ove kazališne igra neočekivano nas udara emotivnim, iskrenim eksplozijama i implozijama, te nas potiče da se zamislimo i odemo iz kazališta ne samo zabavljeni, nego i zapitani nad prilikama života koji vodimo i u koji smo uronjeni rođenjem ovdje na ovom trusnom tlu.