Anamarija Čorić Vodičane i turiste od lokacije do lokacije sigurno prevozi već zadnje tri godine. Naime, iako nije prva, među rijetkim je taksisticama u Hrvata, a za portal Infovodice ova je 26-godišnjakinja otkrila kako se snalazi u ovom izrazito muškom zanimanju.
Danas joj je jako drago što ih je poslušala jer ovo je posao u kojem se pronašla. Jedino se stranci baš i ne iznenade kad vide ženu za volanom jer vani je normalno da žene voze taxi, autobuse i tramvaje dok je kod nas još uvijek to sve malo ‘konzervativno’.
– Volim uputiti ljude koji su prvi put u našim krajevima. Ispričati im šta sve mogu vidjeti, gdje sve mogu otići, gdje mogu dobro pojesti – tako da im ja dođem kao mali infobiro. Nisam tip osobe koja bi mogla sjediti osam sati u uredu za kompjuterom.
Ovaj svoj nemir i potrebu za nekim događanjem naslijedila je od svoga oca. Zbog njega i je vozačica.
– Geni su to! On je u ovom poslu već punih 20 godina tako da je upoznao puno ljudi i sa puno ljudi surađujemo, a sad sva ta poznanstva prenosi na mene da ga jednog dana ja mogu naslijediti.
Kad radiš sa ljudima onda možeš očekivati svašta i doživjeti svašta, upoznaš dosta ljudi – priča nam. S nekima se sprijateljiš, s nekim i nemaš baš lijepo iskustvo.
– Neki vole pričati i zanima ih dosta o našoj prošlosti i o tome kakav je život zimi dok s druge strane neki žele svoj mir i cijelim putem šutimo, što je meni jako teško. Ali sve je to sastavni dio ovog posla. Zna biti tu ljudi kojima je dijete palo i moramo ga voziti na hitnu, bude tu i krvi i suza, ali opet ih na kraju vratim nasmijane, zna biti ljudi koji žure na aerodrom – e to je poseban adrenalin.
Zanimljivi gost
Jedan od najzanimljivijih i u jednu ruku i najposebnijih gostiju joj je jedan stariji gospodin iz Njemačke koji već dugo godina dolazi u Vodice i tu ostaje 3 do 4 tjedna.
– On svaki dan ima svoj ritual, u 17 sati ga vozimo do jednog kafića gdje pročita svoje novine popije pivo ili dva i u 19 sati ga vozimo nazad u apartman i tako svaki dan.
Za sada u ove tri godine nije imala neko ružno iskustvo zbog toga što je žensko. Ljudi su ju dobro prihvatili te se trudi udovoljiti njihovim željama i svoj posao odrađivati s osmijehom.
– Vidjela sam par puta da me ljudi čudno pogledaju sa upitnikom iznad glave i vjerojatno se pitaju hoću li ih stvarno ja voziti, ali na kraju vožnje mi se uglavnom zahvale na ugodnoj vožnji i kažu da su ugodno iznenađeni.
S obzirom da radi obiteljski posao radno vrijeme teško joj je definirati. Posebice u ovoj vrsti posla gdje mora biti stalno dostupna stalno i nikad ne zna kada će joj mobitel zazvoniti.
Teški kuferi i ljetni gušti
– Nema se tu vremena za plažu. Mi smo se uglavnom fokusirali na dan tako da noć ne radimo. A i mislim da za jednu curu nije baš prikladno da radi noć ipak je to malo opasnije. Ne mogu točno opisati svoj jedan radni dan jer nijedan nije isti i nijedan ne započinje u isto vrijeme niti završava u isto vrijeme.
Jedina stvar koja joj je ‘teška’ u ovom poslu su kuferi.
– Ima tako dragih ljudi koji sami stavljaju kufere u prtljažnik i vade ih, a ima i onih koji gledaju mene kako dižem kufer koji je skoro moje težine. No, sve je to sastavni dio posla, za kraj nam je priznala ova simpatična taksistica.
Također, Anamarijin se život uglavnom vrti oko prometa. Završila je Prometno tehničku školu pa je nakon srednje upisala i Prometni fakultet – cestovni promet da bi sada i radila kao vozačica – u tome se pronašla!
