‘Otišla sam na ispovijed u Međugorju i pričala svećeniku o momku u invalidskim kolicima s kojim sam došla tu na kavu, a on mi je samo rekao da se udam za njega. Isprva sam mislila da je lud, ali evo, skoro će pir’. Ispričala nam je to Kristina Grozdanić, djevojka i buduća supruga Stipe Pešića, 37-godišnjaka koji je prije sedam godina postao osoba s invaliditetom. Za Stipu iz Čiste Velike malo tko ne zna. Do 2012. godine bio je perspektivni boćar i golman malonogometaš. Igrao je za Čistu Veliku, Murter, Dental centar Dubravica i Crnicu s kojom je osvojio i Županijsku ligu, a onda je na svoj 30. rođendan doživio prometnu nesreću koja mu je promijenila život. Stipe je postao invalidan od struka prema dolje, ali snaga volje i želja za životom bila je jača od nesreće. Danas, sedam godina kasnije, Stipe igra košarku za invalidne osobe, pliva, uređuje okućnicu i garažu i čeka najsretniji dan u životu – vjenčanje sa svojom Kikom.
– Na moj 30. rođendan vratili smo se iz Poljske s malonogometnog turnira i navečer išli do Vodica popiti piće, kao, da proslavimo. Na putu prema Vodicama sletjeli smo s ceste i zapravo to nije bila teška nesreća. Samo smo proklizali, ali ja noge nisam osjećao. Uslijedila je operacija u Splitu i 120 dana rehabilitacije u Varaždinskim toplicama – prisjeća se Stipe.
U toplicama, nakon prvotnog šoka, shvatio je da mora motivirati sebe.
– To mi je bila nit vodilja, da nikome nisam na teret nego da mogu samostalno funkcionirati. Nisam ni razmišljao o tome da neću hodati. U bolnici su nas zapravo pripremali na tu opciju, učili nas služiti se s kolicima i pomalo sam počeo shvaćati da život nije stao nego da sad moram uprijeti još jače – iskreno govori naš sugovornik kojeg prijatelji zovu Sefo.
Povratak iz toplica u Čistu Veliku značio je prilagodbu na novi život. Prijatelji i ljudi dobre volje pomogli su da Stipu dočeka uređeni prilaz za invalidska kolica, kupili su mu kuhinju i namještaj.
– U bolnici sam stalno bio na telefonu. Prijatelji su radili, a ja sam s njima sve dogovarao – kroz smijeh dodaje Pešić dok sjedimo za stolom kuće u Čistoj Velikoj.
Želja za nastavkom života u njemu nije jenjala. Baš naprotiv. Uvijek nasmijan i dobre volje, Stipe je nastavio živjeti, a prijatelji su mu ostali desna ruka kad god mu je trebala pomoć. Osmijeh s lica nije skidao, a upravo s njim osvojio je i svoju buduću suprugu Kristinu Grozdanić.
– Već 12 godina radim u Pošti i stalno me prebacuju iz mjesta u mjesto. Kad sam čula da me šalju u Čistu Veliku, htjela sam dati otkaz, ali na kraju sam ipak otišla. Jedan dan u ured je ušao Stipe u kolicima. Taj dan sam bila nikakve volje, a on je došao tako radostan i mene napunio nekom nevjerojatnom energijom. Popričala sam malo s njim i promislila ‘Bože, nemoj da mi prođe cili život, a da s ovim momkom ne popijem kavu’. Zbog nekih papira Stipe je nastavio dolaziti u Poštu i tako smo se dogovorili da bi mogli otići na kavu – prisjetila se Kristina njihovih prvih zajedničkih trenutaka.
Pala je prva kava u Vodicama, a onda su dogovorili i onu u Međugorju koja im je uvelike promijenila živote.
– Kika mi je puno pomogla nakon svega što se dogodilo. Tu smo jedan za drugoga, volimo se i stvarno se čovjek osjeća drugačije kad ima nekoga kraj sebe. Da sam se nadao da ću ikad naći ženu nakon nesreće, iskreno i nisam, ali sad znam da je sve moguće – ubacuje se Stipe u razgovor.
Nesreća ga nije sputala gotovo ni u čemu. Kupio je automobil prilagođen invalidima, počeo igrati košarku za Košarkaški klub invalida Vodice i pronašao hobi kojim je ispunjavao vrijeme – izlijevanje kocaka za popločavanje dvorišta.
Svoje dane ispunjava radom oko kuće i kaže, nije mu nimalo dosadno.
– Uvijek nešto radim. Popločao sam s kockama 300 kvadrata oko kuće zadnje dvije i pol godine. To mi je bio nekakav ritual. Sad uređujem i garažu, plivam četiri puta tjedno, a kako sam i predsjednik Košarkaškog kluba, brinem se oko logistike. Vikendom smo stalno na putu po turnirima tako da su dani uvijek ispunjeni – dodaje Stipe.
– I sam pere robu s treninga kad se vrati i razgrne je – dobacuje kroz smijeh Kika.
U klubu imaju osam članova, od kojih je četvero invalida, pa Stipe poziva sve koji žele da im se pridruže.
– Fali nam igrača i apeliramo i ovim putem da dođu, probaju, zaigraju. Igrati mogu i zdravi i invalidi, pravilo je samo da se igra u invalidskim kolicima. Ljudi moraju shvatiti da život ne prestaje u kolicima, mnogima tek tada počne, samo što se moraju pokrenuti. Teško je zdravom čovjeku shvatiti invalida, ali zato se mi invalidi međusobno moramo držati zajedno – poručuje Stipe.
Mjesec dana Kristinu i Stipu dijeli od njihovog najvažnijeg dana u životu. Još prije godinu dana rezervirali su salu, bend i fotografa, a sada finiširaju radove po kući.
– Cure iz mjesta su nam napravile zahvalnice i revere, svi u selu su se aktivirali oko našeg vjenčanja, tako da nema panike. Radujemo se oboje tom danu i nadamo se da će se svi dobro zabaviti – zaključuju Kristina i Stipe.