Buška, dašica, šest! Riječi koje ste upravo pročitali i za koje vam se na prvu može učiniti da su pokupljene iz neke dječje stare bajalice, sveto su trojstvo hrvatske brodograđevne baštine, a što znače i kako se primjenjuju u velikoj alkemiji građenja brodova, doznat ćete ako se 14. kolovoza u 20 sati zateknete u Betini
To slikovito i van sezone nenapučeno mjesto na otoku Murteru toga dana dočekat će ono o čemu su gotovo pola stoljeća maštali kalafati, kako u Dalmaciji zovu meštre drvene brodogradnje. Oni su u ne tako davna doba bez plastike, gume, motora, kubika i ostalih tehnoloških čuda što danas brazdaju Jadranom, radili brodove s marom kakvim se grade crkve, spajali kraj i otoke i kužili dušu mora – dajući mu se bez i ostatka. Starim kalafatima Betina se ovoga kolovoza odužuje otvarajući ono što će se službeno zvati Muzejom betinske drvene brodogradnje, iako se meni čini prikladnije neslužbeno je zvati malim hramom za sve istinske zanesenjake i zaljubljenike zanemarene hrvatske pomorske baštine i to one izvorne, pučke, po kojoj Hrvati bez pretjerivanja imaju posebno i časno mjesto na Mediteranu.
A zašto baš Betina?
‘Puno toga je u hrvatskoj tradicijskoj brodogradnji neistraženo, a prema onome što smo uspjeli do sada doznati, umijeće gradnje brodova u Betini donijela je obitelj Filipi, koja podrijetlo vuče iz Korčule (još jednog važnog mjesta za hrvatsku brodogradnju)’, kaže Kate Šikić Čubrić, mlada etnologinja i privremena ravnateljica muzeja, dok me vodi kroz prostor u kojemu radnici obavljaju završne radove, a Kate nadgleda postavljanje postava muzeja.
Povijest kaže da Filipi nisu Betinu izabrali slučajno, prije njih u mjestu su se ako ne gradili, a ono svakako popravljali drveni brodovi bez kojih je bio nezamisliv život na Murteru. Otočani su, naime, najveći dio svojih posjeda imali preko mora (Murterini kažu Pučine), na Kornatima i bližim otocima arhipelaga, tako da je brod za život značio toliko da su ga doživljavali kao člana obitelji. Filipi su vrlo lako sklopili računicu: Murter bez brodova ne može opstati, a gdje je toliko brodova, ima i puno posla. Bila je to polovica 18. stoljeća, a od tada pa sve do nacionalizacije škverova tajno znanje gradnje brodova bio je u rukama obitelji Filipi i Uroda.
‘Kolika se važnost pridavala tajnama gradnje, govori podatak da je meštar svoju tajnu odavao samo onom članu obitelji za kojeg se osvjedočio da je najmirniji, najvještiji i najprivrženiji brodovima. U 20-tim godinama 20. stoljeća Betina je imala čak 11 malih škverova, a nakon nacionalizacije u 50-tim Urode i Filipi su nesebično podijelili svoja znanja pa s umijećem kalafata ovladavaju Šime Šantić, Ante Balin, Ćiro Burtina… Riječ je o zadnjoj generaciji kalafata starog kova koje smo uhvatili u zadnji tren i družeći se s njima dokumentirali ono što je danas neprocjenjivo bogatstvo muzeja: nematerijalna baština pomorskoga duha’, pripovijeda Kate, dodajući kako joj je posebno drago da je Muzej smješten u kući koja i sama ima tu posebnu kalafatsku energiju.
Općina Tisno 2013. godine kupila je od udovice staroga brodograditelja Krešimira Urode njihovu kuću smještenu u samom središtu Betine s namjerom da je prenamijeni u Muzej. Adaptaciju kuće stare 500 godina, udovoljavajući složenim zahtjevima spajanja tradicionalnog i modernog, projektirao je arhitekt Tomislav Krajina, a postav smješten na 200 četvornih metara bit će po mnogo čemu poseban.
‘Ideja o muzeju među mještanima rodila se još tamo u 70-ima. Čini mi se da su tadašnji meštri tu potrebu da sačuvaju svoju vještinu osjetili u trenutku kad su nove naprave počele istiskivati one koje su oni koristili stoljećima. Na neki način htjeli su sačuvati te svoje stare alate, a onda je s godinama rasla svijest o tome kako to nije samo jedna ‘obrtnička priča’ nego se kroz betinsku gajetu (posebnu i zaštićenu vrst specifičnu za Murter i ovaj dio Dalmacije) prelama čitav život zajednice. Takvo razmišljanje koje je preko Udruge Latinsko idro i Betinske gajete došlo do predstavnike lokalne vlasti, naišlo je na podršku ministarstava kulture, turizma i regionalnog razvoja, a preko potonjeg su i osigurana sredstva’, tumači Kate. U stručnom smislu velika podrška dolazila je iz Muzeja grada Šibenika, koncept muzeja kreirali su dr. Jadran Kale i Marija Krnčević-Rak, etnolozi. Dizajn je osmislio Marko Barišić, a stručni savjeti dolazili su od Đenka Šandrića, predsjednika udruge ‘Betinska gajeta 1740.’ i Ante Fržopa, najvećih znalaca kad je posrijedi betinska brodogradnje.
Po čemu je i muzej poseban?
Prije svega po nevjerojatnoj predanosti Betinjana u prikupljanju građe i suvremenim muzeološkim rješenjima.
‘Kad su čuli da priča o Muzeju konačno postaje zbilja, ljudi su nam donosili predmete u kojima se čuvala obiteljska povijest. Danas imamo oko 300 eksponata’, kaže Kate dodajući kako im nije bila namjera da te predmete uredno arhivski konzerviraju i poslože na police, nego da ih ponovo vrate u život zajednice. Zato je i prvi kontakt s muzejom poseban – u njega ste ušli i prije negoli ste prošli ulazna vrata. Njegov prvi ‘paviljon’ je u betinskoj lučici gdje će, u svom prirodnom okruženju, biti vezano tridesetak tradicijskih brodova, a pored njih bit će izložene informacije o njihovim vlasnicima, datumu gradnje i majstoru kalafatu koji ih je izgradio.
‘Muzej se nastavlja i na tradicionalne kalafatske radionice gdje će posjetitelji iz prve ruke moći vidjeti na koji način nastaju ta mala drvena umjetnička djela. Betinski brodovi uistinu jesu umjetnička djela jer ih odnedavno takvima percipira Ministarstvo kulture koje je šibenskom Konzervatorskom odjelu poslalo dopis kojim odobrava zaštitu gradnje tradicijske betinske gajete kao – kulturno dobro’, napominje Kate.
‘Naš muzej koristi sve nove oblike muzeološke prezentacije i to tako da koristeći multimedijalan pristup zaokupi pozornost i laika i zaljubljenika u drvenu brodogradnju. Uvjetno rečeno, podijeljen je na dva dijela. U prvom pažnja je posvećena ulozi broda u svakidašnjem životu, plovidbama na prekomorske posjede (od Modrava do Tarca), ribolovu, poljoprivredi, do korištenja gajeta u važnim obiteljskim i društvenim događajima, primjerice vjenčanjima ili sprovodima. Drugi dio muzeja bavi se tehničkim dijelom, od obrade drva, preko prikaza tradicijske brodogradnje. U muzeju su izloženi modeli brodova koja je izradio naš vrsni maketar iz Rijeke Luciano Keber, a ta zahtjevna i složena znanja prezentirana su tako da budu dostupna i djeci i znalcima. Primjerice u 3D formatu posjetitelji će se moći okušati u sastavljanju gajete. Posebna je vrijednost da će tijekom posjeta gotovo moći razgovarati s legendarnim betinskim kalafatima. Nažalost, mnogi od njih nisu više među nama, ali zahvaljujući brojnim video snimkama koje smo napravili i suvremenim mogućnostima generiranja virtualne stvarnosti, u muzeju smo inscenirali druženje s posljednjim betinskim kalafatima čija će kazivanja oslikati svu toplinu staroga škvera’, kaže Kate zaključujući kako vjeruje da će se svatko u muzeju moći nadahnuti na kreativnosti starih kalafata. Muzej svoju priliku vidi i u posebnoj turističkoj ponudi koja se ne iscrpljuje samo u posjeti, nego u mogućnosti da sve ono što je posjetitelj doživio razgledavajući može još jednom vidjeti i isprobati u živo.
‘Organizirat ćemo radionice u kojima će posjetitelji i sami moći sudjelovati u gradnji pravoga broda, a postojat će i mogućnost izleta, primjerice do Modrava do kojih će posjetitelj iskusiti kako je bilo s gajetom ići na vesla ili jedriti na latinsko jedro’, govori Kate, nadajući se da će se veliki entuzijazam s kojim je muzej pokrenut nastaviti i dalje, posebice, tijekom prve godine u kojoj muzej treba trajno utkati ne samo u svakidašnjicu Betine nego ga pozicionirati na karti sličnih europskih projekata. Nema dvojbe da će dobra vijest iz Betine posredstvom brojnih turista i društvenih mreža već ovog kolovoza odletjeti, otploviti i odvesti se širom svijeta. U tom smislu možete i vi udijeliti jedan veliki Lajk za Betinu i njenu gajetu.
izvor:tportal
