Dalmatinac Romano Jurić odlučio je promijeniti nešto u životu, a put ga je odveo na norveški otok Svalbard, gdje i danas živi u najsjevernijem naselju na svijetu
Život na toplom Jadranu i svoj rodni Primošten 37-godišnjiRomano Jurić zamijenio je životom na najsjevernijem dijelu Zemlje, norveškom otoku koji se nalazi gotovo na Sjevernom polu.
“Nije lako živjeti u mjestu gdje se zimi temperatura zna spustiti i na -40, a polarna noć traje od listopada do veljače. Ali čovjek se može naviknutu na sve”, počeo je svoju priču Romano Jurić, koji je kao nagradu za težak život u surovim uvjetima u kojima živi dobio poziv da uz 1500 uzvanika sudjeluje na proslavi 25 godina vladavine norveškog kraljaHaralda V.
Romano je za Večernji list ispričao i kako se odvažio na tako drastičnu promjenu života i koliko je bila teška ta odluka.
“Iz Hrvatske sam otišao prije više od dvije godine. Imao sam stalan posao. Znači, imao sam nešto na čemu bi mi mnogi zavidjeli, ali sam si rekao: Pa zar je ovo život, radiš od jutra do mraka, veze propadaju, stres, napetost… Nikakve ušteđevine, samo krediti i dugovi, moram nešto promijeniti! Nakon razgovora s jednim prijateljem koji živi u Norveškoj otvorile su mi se oči. Skupio sam hrabrost, nešto novca i krenuo u nepoznato. Nakon godinu dana života u Oslu i na Svalbardu, shvatio sam da čovjek jednostavno mora riskirati, slijediti svoje srce, kupiti kartu u jednom smjeru i ganjati svoje ciljeve”, govori Romano, koji živi u najsjevernijem naselju na svijetu, Longyearbyenu, na otoku Svalbardu.
Surovi uvjeti
“Nakon ubrzanog života glavnog grada Norveške u kojem sam živio i radio neko vrijeme, osjetio sam potrebu da promijenim nešto. Jer radio sam pet poslova u isto vrijeme i jednostavno nisam imao vremena za bilo što drugo osim odmaranja nakon napornog dana. Tada, stjecajem okolnosti, otvorila mi se prilika za posao barmena u Mary Anns Polarrigg hotelu na Svalbardu. Znao sam o kakvom je mjestu riječ, ali nisam dvojio ni sekunde. Tjedan dana nakon kontakta s vlasnicom hotela već sam bio tamo. Oduševljenje mjestom, koje sam osjetio već prvog dana, nije splasnulo ni do danas, nakon gotovo godine i pol dana života u tom ledenom raju na zemlji”, ističe naš Romano za Večernji opisujući život na Svalbardu.
“Život normalno teče cijele godine iako je Longyearbyen od početka listopada pa do kraja svibnja prekriven snijegom i ledom. Ti surovi uvjeti nisu razlog da se djeca ne igraju vani na igralištu čak i na više od minus 20 Celzijevih stupnjeva, a najsjeverniju školu na svijetu pohađa 150 djece. Barovi i restorani rade punom parom, ne toliko dok je dark season, ali nakon pojave prvih zraka sunčeve svjetlosti, grad jednostavno preplave mnogobrojni turisti dubljeg džepa, željni arktičkih avantura. Ljudi koji tamo žive tijekom cijele godine krate dane druženjem u barovima, bavljenjem sportom u dvorani ili plivanjem u bazenu. Grad posjeduje sve ono što bi jedan grad trebao imati da normalno funkcionira”, otkriva napominjući kako mjesto u kojem živi ima 2000 stanovnika dok cijeli otok Svalbard ima oko 2600, piše Večernji.
“Grad je povezan s mrežom cesta u dužini od 15 km, a ako želite otići izvan grada, potreban vam je skuter, brod ili jednostavno se odvažite otići pješke, ali samo ako posjedujete vatreno oružje zbog mnogobrojnih medvjeda. Ima ih oko 3000 i nesmetano se kreću po otoku. Hrana koja se jede u sjevernom dijelu svijeta izvrsna je”,napominje Romano.
“U hotelu u kojem radim uglavnom poslužujemo arktičku hranu kao što je steak od kita i tuljana, zatim file od soba, bakalar, losos i još neke arktičke ribe, galeblja jaja, carpaccio od tuljana, tartar od kita i ostalo. Zanimljive su to namirnice koje vrijedi kušati. A ako želite pojesti hamburger ili bilo koju vrstu mesa, možete i to, u obližnjim restoranima i barovima”.
Je li ikad bio u opasnosti zbog surova vremena ili izolacije.
“Ništa posebno, osim što sam dva puta bio na hitnoj zbog reakcije na polarnu noćkoju moje tijelo nije moglo podnijeti. Ali nakon nekog vremena čovjek se i na to navikne”, priznaje ističući kako je, unatoč tome što ljudi misle da je to kraj svijeta do kojeg je teško doći, put do Svalbarda zapravo jako jednostavan. Let zrakoplovom iz Osla traje tri sata, a iz Tromsa i znatno kraće.
Život je ovdje fenomenalan. U Svalbardu zasad ostajem jer sam tu našao svoj mir. Otok je nešto posebno, jednostavno ti se uvuče pod kožu. Sigurno ću biti još pet godina, a za poslije ćemo vidjeti. A što se tiče mog rodnog Primoštena, on je uvijek u srcu, a hoću li se jednog dana vratiti, vrijeme će pokazati”, tvrdi Romano, koji je opisao i susret s norveškim kraljem.
“Dobio sam poziv od kralja Haralda V. da nazočim proslavi 25. godišnjice njegove vladavine. Zaista velika čast. A zašto sam baš ja dobio poziv, ne znam. Vjerojatno zato što živim u tim surovim uvjetima. Tisuću petsto ljudi iz cijele Norveške dobilo je pozivnicu. Puno mi je Norvežana jer oni znaju kakva je to čast”, ponosno govori te otkriva svoj kratki razgovor s kraljem Haraldom V.
“Kralju sam rekao da mi je čast biti tu i da mu zahvaljujem na pozivu. Isto tako, rekao da sam iz Hrvatske i da živim na Svalbardu. Nasmijao se i pitao kako mi je tamo i čime se bavim. Kralj je jednostavan čovjek, smiren, osjeti se njegova toplina i veličina. Zaista predivno iskustvo”, zaključuje.
foto: VL/facebook
