Prije više od godinu dana u Murteru je zaživio plemenit projekt u okviru Europskog socijalnog fonda – ‘Žene pomažu – Murter-Kornati’ kojim je zaposleno pet žena iz ciljane skupine, uglavnom teže zapošljivih – onih koje su iznad 50 godina starosti i na zavodu za zapošljavanje, a trenutno brinu o 28 krajnih korisnika, mahom starijih i nemoćnih Murterina koji žive sami.
– U okviru ovog programa njima je omogućeno i da se školuju za gerontodomaćicu tako da svaka od njih ima i potvrdu o završenome tečaju za gerontodomaćinstvo, na taj način su stekle nova znanja i vještine i time će biti konkurentnije na tržištu rada. U projektu smo do sad imali sve skupa 36 krajnjih korisnika, a trenutno ih je 28 i potrebna im je pomoć u vidu dostave potrepština, lijekova, te pomoć u kućanskim poslovima – rekla nam je voditeljica projekta Antonija Jakoplić.
Tako to funkcionira na papiru, a znatiželja o ovom hvalevrijednom projektu koji starijim Murterinima olakšava i ispunjava dane odvela nas je u posjet krajnjoj korisnici Luci Mudronji koju smo zatekli sa svojom gerontodomaćicom, ma slobodno možemo reći, prijateljicom Renatom Cimbulek.
Vratile su se iz ambulante, a na stolu nas je čekala fina topla kava.
– Meni je moja Renata jako dobra, napravi mi sve što meni triba pa i zapivamo, neznam ni jednu riječ koju bi ja naglasila. Sve se lijepo dogovaramo, ona meni dojde uvik. Nemam ti ja nikoga osim moje sestre, bile smo samo dvi u obitelji, ona mi isto dođe, al ima ona svoju familiju žive u Goričinam – priča nam Luce te dodaje kako Renatu ‘našu murterku i našu betinku’, gleda i kao svoju drugu sestru jer je svaki dan kod nje.
Renata, ima sve skupa pet štićenika, kako od milja kaže ‘svoje četiri bakice i jednog dedeka’, a u sklopu projekta, zajedno sa još četiri žene završila je edukaciju za gerontodomaćicu, piše Murter News.
– Ja sam baš bila u ciljanoj skupini za zapošljavanje, starija od 50 i ostala bez posla, dala sam otkaz, a fale ti još neke godine do penzije, tko će mene primiti di raditi. Ovo je baš zgodan poslić. Osjećam da ispunjavam i sebe i svoje ‘starčiće’ – pojašnjava nam vesela Renata.
Projekt je započeo 5. rujna 2020. godine, čak pola godine kasnije od planiranog zbog situacije s koronavirusom, ipak je Luce, kao i ostali krajnji korisnici, najugroženija skupina, pa se i danas sva njihova druženja odigravaju uz poštivanje elementarnih epidemoloških mjera.
– Malo joj iscipam drva, pa joj napunim priremim da ima, popijemo kavu svaki dan kad dođem- čeka mene ovdje već kavica. Pa lijepo popričamo, malo se jedna drugoj izjadamo, nasmijemo, a i zapjevamo. Društvo je njima važnije od svega. Često je pitam šta ćemo danas, da joj dam ruku za nešto, a ona meni kaže ‘ništa ništa’ samo mi tu sjedni i da popijemo kavu, da porazgovaramo – priča Renata koja Lucu poznaje cijeli život jer Luce je godina njene majke.
Žene zaposlene na projektu imaju radno vrijeme, ali ponekad i rade izvan njega ali i vikendima.
– Imamo radno vrijeme, ali evo jučer sam je u 5 uri popodne odvela u ambulantu, nije da se ja ubijem od posla, pa mi ne može biti ni teško da ne mogu to napraviti. Jednu drugu ženu sam nekidan vodila u Vodice na autobus. Nije mi problem ako nešto treba, ako ostane bez lijeka kako meni može biti problem otići do apoteke i donijet joj ga? – pita se Renata te ističe kako to nije svakodnevno, već iznimno, tek par puta mjesečno.
Voditeljica projekta Antonija kazala je kako sve zaposlene žene tako razmišljaju i ističe koliko joj je to drago, svi korisnici se baš u potpunosti mogu osloniti na njih, imaju osjećaj da nisu sami i to je prava bit cijelog ovog projekta.
– U početku je bilo dosta teško i izazovno, krajnji korisnici su bili dosta skeptični, ali i same žene su bile zabrinute kako će to sve ići. Ali sad vidimo da je je krenulo. Nije to samo operi, očisti, odnesi, skuhaj.. već je, koliko se pokazalo, društveni moment najvažniji. Jer samo kad ti netko dođe odmah ti je ljepše – priča nam.
S obzirom da su svi murterski korisnici koliko toliko pokretni i sposobni obavljati samostalno osnovne životne zadatke i potrebe, i sami zaključujemo kako je vrijednost ovog projekta najviše u društvenom i socijalnom aspektu. Starost je često teška i usamljena, a dan može popraviti čak samo i kratki razgovor, znak pažnje ili jednostavno svijest da se na nekoga uvijek možeš osloniti.
–Oni imaju ‘malih obaveza’, na koncu moraju se i oni malo progibati, nešto napraviti, svim mojim korisnicima samo da je govoriti. Vrijeme je ubrzano nažalost, svi nekud jure, ako imaju djecu, unuke oni svi imaju svoje obaveze i nemaju toliko vremena za slušati svoje starije. To je normalno, takav je život danas – priča nam Renata.
Dok smo u veseloj atmosferi ispijali kavicu, Luce je izrazila zabrinutost o budućnosti ovog projekta i veliku nadu da će se nakon završetka prve faze, projekt nastaviti.
– Korona je učinila svoje, često se ranije kod mene pila kava, došli bi susjedi, a onda su se svi povukli u svoje i prevladao je strah. Išla sam često u crkvu, pjevala, a sad idem samo ponekad. Ovaj projekt je meni baš nekako došao u pravo vrijeme kad je sve stalo. Puno bi mi teže bilo da ne znam da će mi moja Renata doći – govori nam.
Najvažnije što je ovaj projekt osvijestio je kako briga o nemoćnijima i starijima u društvu nije samo obveza obitelji, već i šire zajednice, a puno govori i o kvaliteti i vrijednosti te iste zajednice. Važno im je dopustiti i omogućiti zdravu, veselu i ispunjeniju starost ali i sudjelovanje u raznim aktivnostima. Osim narušenog zdravlja, usamljenost je velik problem naših starijih pogotovo onih koji žive sami. Ponekad je dovoljna samo kratka ‘čakula’ da bi im ispunili dan, a naše gerontodomaćice, kao i voditeljica projekta Antonija su toga uvelike svjesne. Razdoblje provedbe projekta prve faze završava 19. kolovoza ove godine, a i korisnici i zaposlene žene izražavaju veliku nadu u nastavak projekta, točnije njegovu Fazu II.
Jer nakon stvorenih izvrsnih uzajamnih odnosa svih uključenih u provedbu ovog projekta, prava bi šteta bila i veliki gubitak za cijelu zajednicu da se ovakvo nešto ne nastavi. Kako dalje nakon predobrog?
– Imam jako dobar odnos sa svima, s korisnicima i sa zaposlenim ženama. Zaključili smo da najbolje funkcioniramo ako smo svi u više prijateljskom odnosu nego da je to strogo poslovno, i za njih i za mene, da se oni sami dogovaraju. Ako negdje zaškripi ja sam tu, ali ne mogu se uopće požaliti, jako sam zadovoljna kako one to sve same rade, a najvažnije je da su i krajnji korisnici zadovoljni. To je stvarno ispunjavajuće – zaključila je Antonija za kraj.
