Veliki je tjedan. I dalje smo u karanteni. Svaki dan je težak, sve izazovniji, krize su češće. Shvaćajući da ništa ne možemo promijeniti izvlačimo se iz njih, kako bi se reklo – rukama i nogama. Današnje su vijesti najteže. To su one vijesti za koje se nadamo da nitko neće morati čuti, taj osjećaj proživjeti. Jedan od nas se nije uspio izboriti s bolešću, nije se uspio izboriti za život. Otišao je suprug, otac, barba iz bakine stare ulice. Otišao je na drugi svijet, u ovom će ostati u sjećanju. Svijest o krhkosti spustila se kao pljusak. Naši duboki strahovi naglo su isplivali na površinu, a duboka nadanja su naglo postala izazovnija za održati.
Današnji dan postao je najtužniji. Nadam se da takvih dana više neće biti. Želim misliti na one prethodne. Jučer smo prespavali Školu na trećem, nije nam prvi put i nikako nam nije drago, pojavi se osjećaj da dopuštamo melankoliji i lijenosti da nas vodi kroz ovo doba. Želimo se oduprijeti tome. Ustali smo iz kreveta, upalili smo školu na Youtube -u i slušali učiteljicu Đurđu. Ispričala je djeci priču o koronavirusu uz slatke animacije. Daje im zadatak da napišu na papir ‘sve će biti u redu’ i nacrtaju srce. On uzima papir i spremnije nego ikada napiše ‘sve če biti u redu’. Izludi me kako još nije zapamtio da je ‘će’, ali prekidam samu sebe, udišem, izdišem i puštam ga da završi. Poslije ćemo o tvrdim i mekim slovima. Nacrtao je i lijepo crveno srce, bez greške.
Bila sam u dućanu, onom udaljenijem od kuće, zaželjela sam se promjene. Prolazeći autom kroz centar, primijetila sam postavljena velika uskršnja jaja oslikana u žarkim bojama. Niti jedno dijete neće se pokušati popeti na njih, malo tko će se fotografirati pored njih. Ipak, ovdje su i podsjećaju nas da živimo, daju nam nadu, tu smo. Sve će biti u redu. Dok čekam u redu ispred dućana, čak osjećam zadovoljstvo jer vidim ljude, razmjenjujemo pokoju rečenicu, mislimo slično, slušam ih. Doduše, svi izgledamo kao da se upravo spremamo opljačkati taj dućan ali, kakvi takvi, to su znakovi života, kojeg sa sve većim nestrpljenjem i strepnjom svi čekamo da se vrati.
Prečesto lutam društvenim mrežama, zastajem na sintagmi ‘vrijeme strpljenja’. Počinjem razmišljati koliko smo dosadašnjim načinom života izgubili pojam o iskonskom značenju strpljenja. Sve se odvijalo onako kako smo zamislili, za sve smo imali brza rješenja. Mislili smo da smo strpljivi dok čekamo pregled kod doktora, dok čekamo ljeto, datum početka planiranog putovanja, pakete koje smo naručili ili dok jednostavno samo čekamo vikend nakon napornog radnog tjedna. Ovih dana mislimo da smo strpljivi dok čekamo u redu za ući u dućan. Vjerojatno smo u krivu. Sada, danas, ‘vrijeme strpljenja’ nije tako banalno, ono je prava snaga svakog pojedinca. Nadamo se da više neće biti pretužnih vijesti, čekamo kraj ovog doba, nemamo ni određeni datum niti ne znamo kako će izgledati. Čini se daleko i možemo samo pretpostavljati, a puni smo informacija u kojima se prelako izgubiti. Prilagođavamo se.
Za sada, ta prilagodba teče potpuno nesvjesno, vidim je u naizgled nevažnim promjenama percepcije svijeta oko nas. Tako sam se jednu večer, gledajući film, sama sebi čudila svojim reakcijama na nebitne detalje. Točnije, potpuno nebitne detalje u onom starom vremenu. U tom filmu, nepoznati ljudi se u restoranu približavaju jedan drugome, pomišljam kako su poprilično neodgovorni – bez maski, a tako blizu. U drugoj sceni spontano ulaze i izlaze iz prostora. Ma kako mogu! Nisu skinuli cipele, nemaju rukavice. Prihvaćam svoje reakcije na te, prije ovoga, sasvim normalne socijalne situacije. Pričam s curama, znam da nisam jedina. Zabrinem se, hoće li ovo proći, kada će proći i hoće li onda opet biti kao prije, onima koji su izgubili najdraže sigurno neće. A za sebe odgovor, vjerujem, nigdje ne mogu naći, nitko mi ga ne može dati. Ali nadam se, iako je danas teže vjerovati nego ikad, da ćemo svi naći snage i osjetiti kako će ipak biti sve u redu.
Već par dana nakon doručka Ona obuče svoju preveliku haljinu princeze, uzme svoju sestru, njena mala kolica i otiđe u dvorište. Sestra joj se zove Nina. Plastična je, obučena u odijelo bubamare, ima ogromne oči i stalno je gladna, stalno nešto plače i treba, mislim da nema još ni godinu dana. Cijeli dan su zajedno, spavaju zajedno, kuha joj, pjeva, mazi je. Gledamo je muž i ja, iznova i iznova se divimo njenoj nevinoj radosti. ‘Kad završi koronavirus’, njih dvije će ići kod none na Brač, već im je i torbe spremila. Sretna je, strpljiva i jedva čeka jer vjeruje da će tako biti. Rekli smo joj. Sve će biti u redu.
(Mare Šimat)
