U kolumni Nikoline Radić Ančić za RTL pročitajte kako je tekao razgovor sa sanacijskom upraviteljicom Opće bolnice „Hrvatski ponos“ u Kninu, Antonelom Karačić.
Tekst prenosimo u cijelosti :
Što je uobičajena asocijacija na moderni Knin? Ljetne vrućine, puno nezaposlenih, Oluja, proslava Dana pobjede ili okretna sad već bivša gradonačelnica?
Kad je naša kamera otišla na servis, zamjensku smo preuzeli na čvoru Zadar 2 i krenuli za Knin na dogovoreno snimanje u kninsku bolnicu. U RTL Direktu gost je bio novi ministar zdravlja Dario Nakić i to je bila prava prilika da se ponovno otvori pitanje zašto Veteranski odjel Opće bolnice „Hrvatski ponos“ u Kninu, lani u travnju otvoren uz pompu od bivšeg ministra Siniše Varge i svih političara koji se nisu propustili naslikavati, nikada nije primio ni jednog jedinog ratnog veterana.
Uredili su odjel, nabavili medicinsku opremu i aparate, pa čak i zategli plahte na krevetima, ali odjel s 15 kreveta i dan-danas zjapi prazan. Kako će Šprajc reći, tamo ulazi jedino čistačica. Nitko drugi i ne smije, jer tomu odjelu zbog bivšeg bolničkog statuta – koji nije predviđao širenje fizikalne terapije i na stacionarno liječenje – trgovački sud nije dao dopusnicu za novu djelatnost.
Uglavnom, trajale su peripetije mjesecima, promijenjen je i statut prošlog studenog, ali njega je trebao amenovati ministar. Stari je ministar u to doba bio opeterećen prečim brigama poput mogućeg gubitka vlasti, a zbog dugog perioda do izbora nove Vlade, na vidiku dugo nije bilo ni novog ministra. Sada je Nakić u toj vrućoj fotelji dovoljno dugo da su ga već par puta iz Knina podsjećali da treba Veteransku bolnicu otvoriti što prije i da formalnost poput ministarskog potpisa nije razlog da se i dalje odugovlači. Pogotovo, jer je kroz druge bolničke odjele u Kninu u samo pola godine prošlo više od 2 tisuće branitelja iz cijele Hrvatske.
Enivej – što bi rekli oni koji oduže s uvodom – sanacijska ravnateljica kninske bolnice Antonela Karačić je i internistica kardiologinja koja je upravo izišla iz noćne smjene i otišla kući, ali se zbog nas umorna pristala vratiti. Njenim pristankom da se vrati računala sam da je glavni dio posla riješen.
Dalje je izgledalo kao lak zadatak. Ali, upravo ono što na prvu izgleda lako, u televizijskom poslu nikada tako neće ostati i do kraja. Ali, nikada. Iskustvo me naučilo da će se stvari najviše zakomplicirati baš u trenutku kada sve ide kao po loju.
Nalazimo se pred bolnicom s ravnateljicom i pozdravljamo. Kolega treba snimiti par vanjskih kadrova bolnice.
– Nikolina, kamera ne radi – kaže on s panikom u očima.
– Kako to misliš?! – pitam ga prigušujući svoju paniku.
– A eto, nema kabela koji bateriju spaja s kamerom i ne radi – kaže Nikica.
Puštam ga da petlja po kameri još malo, računam tek je preuzeo. Možda nešto s postavkama nije ok ili takvo nešto bezazleno. Ali, ćorak. Nema kabela. Takozvanog D5 kabela. Zove onda Nikica kolegu u Split, pa kolegu u Zadar, pa kolege i šefove u Zagreb, ali nema pomoći. Takav kabel nema kupiti ni u Zadru, a kamoli u Kninu, a dok bi nam ga netko dostavio iz Splita ili Zagreba, prošo bi voz.
– Možda ima neki snimatelj u Kninu da vam posudi sa svoje kamere – pita ravnateljica dok se ja nijemo prisjećam priče iz Knina koju sam radila prije par godina. Nedaleko od ovog mjesta otvarale su se rupe. „Otvarala se zemlja“. A ja sam upravo poželjela da se i sad otvori i da me proguta zemlja zbog ovog blama i srama.
– Nema u Kninu trenutno televizijskih dopisnika…Oprostite, ovakvo nešto nam se nikada nije dogodilo. Ne znam što da Vam kažem – neugodno mi je i očekujem da će i ona svaki čas izgubiti strpljenje i reći: „Oprostite, ali idem ja odmarati nakon noćnog dežurstva.“
Zovem onda kolegicu Nives Hladnić s Radio Knina. Možda ona zna nekoga ko radi nešto s kamerama.
– A, koliko znam ima samo Mijakovac, on snima pireve – kaže Nives.
– Mijakovac? Damir? Pa, on je moj susjed – brzo se ubacuje ravnateljica i odmah zove Damirovu ženu da vidi jesu kući: – Doći ćemo vidjet, možda im Damir može pomoći.
Sjela je s nama u auto i otišli smo do Damira. Damir nije imao kabela, ali se odmah ponudio da nam posudi svoju kameru kojom snima naručene događaje po Kninu ili pireve.
Kažemo da ćemo platiti i da samo pripremi fakturu.
– Ma, šta vam je? Nema problema, samo vi idite i snimite šta treba. To je sitnica – kaže Damir srčano. Nevjerojatno je koliko su ljudi po ovaknim manjim sredinama spremni pomoći i kako međusobno surađuju oko svega. Davno sam zavoljela Gospić zbog toga, a sad sam isto vidjela u Kninu. Ljudi koji žive u sredinama koje je „centrala“ zanemarila naučili su da se moraju sami znati pobrinuti za sebe.
Onda Damir i Nikica prilagođavaju tu kameru našim potrebama i to traje i traje. Meni je i dalje mučno zbog ravnateljice. Cupkamo na prohladnom vjetru, ali ona se ne žali.
– Valjda ćete uspjeti. Da niste uzalud dolazili i otišli neobavljena zadatka – tješi ona mene.
I tako, dok oni petljaju oko kamere, nas dvije najprije pričamo o vječnim hrvatskim temama poput one što je sve u ovoj zemlji krivo nasađeno, pa onda povjerljivo i privatno čavrljamo. Da nije bilo ovog belaja s kamerom, da je snimanje trajalo sveukupno pola sata, obje bi ostale rezervirane i na profesionalnoj distanci. Ali, ovako smo se uspjele dotaći i nekih sasvim osobnih stvari. Uspjele smo primjetiti i ljubičice u travi koje smo obje nekada brale učiteljicama za 8. mart, uspjele smo se oduševiti curicama koje su kao i nas dvije nekada u susjedstvu igrale na laštrik (gumi-gumi, ako ćete bolje razumjet), uspjele smo razmijeniti iskustva i oko sitnih kućnih popravaka. Jer, imale smo vremena da se opustimo. Čak dva sata su meštri uštimavali kameru. I opet nije „primala“ naš mikrofon.
– Ajdete kod Stipe, moga kolege, kod njega je mikrofon od naše kamere. Znate li doktorice di stoji Stipe? – pita Damir jer se podrazumijeva da će nam ona biti vodič.
– Znam Stipu, ali ne znam di stoji – kaže ona koja valjda zna svakoga u Kninu, pa onda razjasne i gdje je Stipina kuća. Ona opet s nama sjeda u auto i navodi nas do Stipe.
Stipe nas dočeka na cesti i brzo obavimo primopredaju. Konačno idemo u bolnicu.
Otključava nam odjel koji je zaista tip-top uređen po svjetskim standardima veteranskih bolnica, s prostorom za fizikalnu terapiju, ali i s veteranskim dnevnim boravkom. Sve je bez zrnca prašine. Šprajc je zaista u pravu, čistačica ovdje zalazi. I to redovito.
Sve u bolnici je uredno i čisto. Ravnateljica se u prolazu javlja osoblju i pacijentima. Svakoga oslovljava imenom, gotovo pa da je u svačiji je zdravstveni problem upućena! Jedan od mojih trikova brzog razotkrivanja ljudi je vidjeti kako im se javljaju drugi ljudi. Na temelju toga se može puno zaključiti. A njoj se ljudi javljaju srdačno i sa smješkom.
Ovoj liječnici porijeklom iz Konjica rat je prekinuo studij medicine u Sarajevu, pa ga je ona nastavila u izbjeglištvu u Splitu. Tamo je diplomirala, specijalizirala kardiologiju i radila neko vrijeme. A onda je odgovorila na životni izazov i prije 18 godina došla u Knin. Grad koji je bio na posebnoj državnoj skrbi nije je uspavao, profesionalno se razvijala i postala cijenjena u struci. Toliko cijenjena da znam neke našekolege koji pored svih svojih ‘veza’ po drugim većim bolnicama dolaze na pregled baš kod nje u Knin.
Sjećam se i da je prije godinu-dvije bilo nemoguće naći nezadovoljnog pacijenta kninske bolnice koji bi potkrijepio top-listu najlošijih bolnica izraslu na prevrtljivoj statistici. Na toj je neslavnoj listi Opća bolnica „Hrvatski ponos“ Knin zauzimala visoko mjesto „zbog visoke smrtnosti“. A, kako smrtnost ne bi bila viša nego u drugim bolnicama kada je ovdje i odjel za palijativnu skrb na koju dolaze nesretnici koji su na umoru?! Tada se borila protiv proizvoljnog tumačenja statistike, a pacijenti su je podržali i hvalili bolnicu na sva usta – i Hrvati, i Srbi, i autohtoni Kninjani, i svi koji su doselili u grad u kojem nije lako živjeti.
„Doktorica“, kako je svi Kninjani jednostavno zovu, istakla se i prije par tjedana kada je ponudila da u drugoj smjeni na kninski CT dođu raditi liječnici iz Šibenika i Splita. „Dođite u Knin, ovdje nema čekanja.“, poručila je. Naime, na šibenski CT uređaj upravo je bio pao strop, a u Splitu se na pregled ionako čeka godinu dana.
Svoju osobnu ambicioznost ova je snažna i snalažljiva žena podredila nečemu što smatra važnijim od vlastite probitačnosti i boljeg zaposlenjau nekoj razvikanoj bolnici u kojoj bi radila za veću plaću. A mogla je otići. Dobre kardiologe uvijek svijećom traže.
Zbog toga što kardiologa fali, nije htjela ostaviti struku kada se prihvatila i zaduženja sanacijske ravnateljice. Iako – ne biste vjerovali – od trenutka kada radi i kombinira ova dva posla čak ima i nešto manju plaću, a to je ona ravnateljska. O tome ne želi pričati, ne želi se žaliti.
Kninska bolnica njezina je profesionalna briga i ljubav, a Odjel za veterane nešto što iz iskustva procjenjuje kao izvrsno rješenje za populaciju koju tišti toliko zdravstvenih problema. Zato bi željela da odjel konačno proradi i da OB „Hrvatski ponos“ Knin doista postane prava veteranska bolnica.
Naslušala sam se muljatora ohoho da ne bi znala prepoznati šuplju priču, ali njoj vjerujem dok priča. Pustimo na stranu nečiju stručnost i rezultate, ali netko tko sveukupno više od tri sata posveti rješavanju tehničkih problema jedne novinarske ekipe, ne može biti loš čovjek. Ovakve osobe uvijek vlastitim izborom ostaju u sjeni i ne guraju se za zasluge i priznanja. Zato sam ja imala potrebu posvetiti ovu kolumnu i njoj, i Damiru, i Stipi koji su ostavili svoje obaveze da nam pomognu.
A, na ovom slučaju možemo vidjeti i da novac nije uvijek naš problem. Novca ima, ali se loše raspoređuje, neodgovorno troši, baca u vjetar ili pušta da se okošti u „mrtvi kapital“ kao u ovom slučaju. Depresija zato vuče u vrtlog i ovaj grad kojeg se sjetimo najčešće samo 5. kolovoza, ali i sve druge hrvatske gradove i mjesta.
Ipak, Hrvatska nije potpuno propala. Još nije, ali mislim da je to samo zbog ljudi poput Antonele Karačić.
Izvor: Rtl.hr
