Sve je teže naći pastire, a ekipa HRT-ove emisije Puls našla je dva, i to na Dinari. Petar Maglov postao je pastir silom prilika s 50 godina i diplomom u džepu. Anđelko Gambrioža time se bavi cijeloga života.
Svako ljeto, skupe svoje i tuđe ovce i vode ih na ispašu u planinu gdje je hladnije. Mjesece provode sami, bez struje, signala za mobitel, televizije, čekaju nekog planinara ili novinarsku ekipu.
– Čoban sam od svoje 50. godine, kada sam se vratio iz izbjeglištva. Boravim ovdje na prostoru Badnja, podno Dinare. Obično se krećemo, po Svetome Anti, oko 15. lipnja, pa do 1. listopada. Nekada je bilo je desetak, petnaest torova, gdje je boravilo oko 15.000 – 20.000 ovaca, a sada ih ima na cijelom ovom području ima oko 1.000. Čuvamo ih moj ‘pajdaš’ Anđelko i ja, rekao je Maglov.
Gambrioža se ovim poslom cijeli život, naučio je spremiti sa sobom sve što mu treba.
– Ja sam se na ovo naviknuo, skoro 30 godina sam po planinama. Stavim torbu na rame, ponesem hranu i štap i hodam polako cijeli dan uz stado, oko 20 km, govori.
Dodaje kako mu je najteže kada mora natočiti veliku količinu vode, navečer ga onda bole leđa i mora popiti tablete. Operirao je kralježnicu i ne bi smio nositi teške stvari, no on to ipak čini. I supruga mu je bolesna, nepokretna. Na socijalnu pomoć nema pravo.
– Išao sam u Knin tražiti socijalu, nisu mi dali, rekli su da tražim mirovinu. Onda sam išao tražiti mirovinu, ni nju mi nisu dali, čekam starosnu koju ću početi dobivati od studenog. Do sada sam živio od ovoga što zaradim ovdje, rekao je.
Maglov je rekao kako mu mnogi govore ‘lako njemu, on ima ovaca, proda 100 janjaca puta 100 eura’.
Pojašnjava kako ne košta svako janje 100 €, kupci se pokušavaju cjenkati. I cjenkaju se, svaki traži cijenu koja će mu odgovarati.
– Ima tu i falinge, računajte da će od tih janjaca, njh oko 10 posto uginuti. Znači, od 100 ovaca, njih desetak, 12 će uginuti, dodao je.
Maglov priča kako je završio Fakultet političkih znanosti, a na Dinaru je došao 1990., kada su mu se roditelji vratili. Tada su počeli, kako kaže, život bez ičega i ničega, počeli su sa 4, 5 ovaca, a s vremenom ih se nakupilo.
– Za vrijeme Oluje, taj dan smo otišli gore, završio sam u Somboru, gore su mi i žena i djeca. Djeca su sada vani, obojica su otišla u Irsku, žena je još gore, drži neki kafić. Uzdržava i strinu koja nam je dala, odnosno poklonila kuću gore u Somboru, u izbjeglištvu. Ja sam se vratio, ima već 15-ak godina. Pokrenuo sam to ovčarstvo, otvorio OPG, sada, kako će dalje biti, vidjet ćemo, kako zdravlje posluži, tako ćemo napredovati ili ćemo stagnirati, pojašnjava za Puls.
Gambrioža po noći spava u autu, brine o ovcama, čuva ih od vukova. Nije ga strah, nekoliko puta su se sukobili.
– Gledaš za blagom, mučiš se i gledaš kako s njima, udovoljiti im i tako. Da nisu bolesne, da nisu gladne, da nisu žedne, u tome je briga. Ili ih ne držiš.
I Maglov voli ovakav život: ‘Dok se bude moglo derati čizme i cipele, čuvat ćemo ovce, pa kako nam bude.’
Reportažu o njima pogledajte OVDJE.
