Većina ljudi koji uzgajaju povrće za vlastitu prehranu trudi se što više posvetiti vrtu, uklanjanju korova i nametnika kako bi, nadaju se, dobili što više ploda. Greška. Dokazala nam je to Antonija Mihaljević, 36-godišnja diplomirana ekonomistica za menadžment u turizmu koja je odlučila napustiti struku i potpuno se posvetiti biološkoj proizvodnji. I to takvoj od koje njezina obitelj u Mihaljevićima kraj Bilica živi i hrani se danima. Bez odlaska u trgovinu.
– Odmalena sam voljela čupati travu, pomagati mami u vrtu i to mi je bilo super. Sjećam se kako bih kopala oko kupusa i jedva čekala da mama dođe kući da joj pokažem što sam napravila i da ona bude ponosna. Nakon što sam se nedavno ponovno vratila živjeti kod svojih u Mihaljeviće, shvatila sam da želim promjenu u načinu života. Intenzivno sam počela raditi na zemlji, educirala sam se, pohađala razne radionice na koje odlazim dandanas i došla sam do razine na kojoj primjenjujem svoje znanje na zemlji i osjećam se bolje nego ikad prije. Fizički i psihički – govori nam Antonija dok sjedimo pod kostelom ispred kuće i pijemo njezin čaj od mente, stolisnika i matičnjaka koje je netom prije ubrala u svom vrtu.
Posvetila se u potpunosti uzgoju vlastite hrane, od sjemena do finalnog proizvoda.
– Meni je bitno da moja obitelj i ja što manje ovisimo o trgovini. Tako sam počela nabavljati starinsko sjeme kod udruga koje se bave biološkim uzgojem. Takvih udruga i pojedinaca sve je manje, jer je ljudima danas najjednostavnije otići u trgovinu i kupiti sjeme. Međutim, staro sjeme treba njegovati i čuvati ga, jer je neusporedivo s onim kupovnim – objašnjava.
U cijelom procesu najmanje je, kaže, veseli ubiranje plodova, ali zato joj dušu ispunjava boravak u vrtu, među prijateljima, kako od milja naziva svoje biljke i životinje koje žive u simbiozi s njima.
– Plod kao hrana meni je u cijelom procesu najmanje bitan. Moje oči i dušu hrani cjelokupan proces od sadnje i sijanja do finalnog proizvoda. Kao što neke žene vesele torbe, nakit i odjeća, tako mene veseli biološki uzgoj hrane – iskreno će naša sugovornica.
Vrt je za nju oaza mira i tišine. U njemu boravi što više može, jer na koncu joj zemlja uvijek vrati za uloženi trud.
– Ljudi kažu da mora postojati razlog zbog kojeg se osjećaš dobro i zračiš. Meni je to zemlja. Ona je puna života i to hrani moj duh. Želja mi je ljudima približiti takav način života i objasniti da uzgoj vlastite hrane nije nikakav bauk. Koliko god mogu objasnit ću i pomoći ljudima da to shvate. Jer, primjerice, u jednom kvadratu zemlje možete posijati sezonsko povrće od kojeg se možete hraniti. A to ne zahtjeva nikakav veliki napor, samo je potrebna volja i želja za tim – kaže Antonija.
Razne vrste rajčica, krastavaca, tikvi, paprika, kupus, mrkva, patliđan… Sve to i još puno više uzgaja u svom vrtu. A roditelji, s druge strane, uzgajaju ovce i kokoši. Ukratko, od zemlje žive i dokazuju kako je život neovisan od umjetne hrane tretirane pesticidima i hormonima itekako moguć.
– Otkako sam se počela hraniti svojom hranom koju mi tu uzgajamo, svi zajedno se osjećamo puno bolje, imamo više energije i to nas ispunjava. Dodatno, izbjegavam tretiranje biljaka kupovnim sredstvima. Umjesto toga, stavljam naše stajsko gnojivo. Što se nametnika tiče, ima tu jako puno gusjenica i smrdljivih martina i ostalih životinjica, ali shvatila sam s vremenom da oni nisu nametnici već žive u simbiozi s tim biljkama. Prije sam ih, iz neznanja, mehanički uklanjala s korova primjerice. Ali onda sam primjetila da, ako ih uklonim s korova, oni prijeđu na krumpir. Tako da sve u prirodi ima svoje zašto i zato. S prirodom treba znati živjeti i učiti od nje – veli Antonija.
Zato za sve one koji smatraju da je bavljenje poljoprivredom bauk, ta 36-godišnjakinja odlučno pobija takvo uvjerenje.
– U biološkom načinu uzgoja nema gnjavljenja zemlje, nema kopanja i oranja, jer na taj način zemlja, biljke i mikroorganizmi gube kisik. Ako je niknuo korov među biljkama, ja ga iščupam i ostavim na zemlji da se osuši. Na taj način štitim prvi sloj zemlje od suše i istovremeno omogućavam zemlji da zadrži vlagu. Evo, ovo ljeto ne znam jesam li pomidore zalila pet puta – govori.
Od osušenih biljaka iz vrta ‘bere’ sjeme i tako svake sezone iznova ima domaće sjeme za daljnju proizvodnju. Ljubav i volja motiviraju je za daljnjim napretkom i stjecanjem znanja, ali najvažnije je, kaže, osjetiti konekciju s prirodom.
– To je sklop davanja i primanja, a biološki uzgoj sam po sebi je jako jednostavan. Ne trošiš fizičku snagu, ali sama tvoja prisutnost u vrtu koji ti na kraju uzvrati plodovima, je nešto što se ne može riječima opisati. Prekrasan je to odnos koji je postao moj način života. Svi usputni poslovi koje mogu raditi meni neće biti primarni za život. Ovdje na zemlji je moj fokus i svakodnevnica koju živim punim plućima. Planova imam, ali njihov konačni cilj mi ne pruža toliko zadovoljstvo koliko svaki korak koji napravim dok dođem do njega – zaključuje s osmijehom na licu Antonija Mihaljević.
