Zgrada šibenskog suda, najveća i najljepša javna zgrada u Šibeniku, predana je na upotrebu 16. srpnja 1905. godine. Na svečanosti nije bio načelnik Šibenika Ante Šupuk, čovjek bez čijeg zalaganja, znanja i političke umješnosti ne bi bila izgrađena. On je umro godinu dana ranije, 11. svibnja 1904. godine tako da nije vidio taj plod svojih truda.
Podignuta je na vrtovima, ogradama i mjestu starih kuća obitelji Zjačić, Radić, Čićmir i Baranović te velikog uređenog vrta udovice Emilije Knežević rođene Kovačević. Bio je to jedan od najljepših šibenskih vrtova, tada daleko izvan grada, o kojem postoji tek neznatni spomen, a nestao je i iz sjećanja Šibenčana.
Projekt zgrade suda izradio je arhitektonsko projektni zavod u Beču, po obrascu zgrade suda u Zadru, koja je bila izgrađena nekoliko godina ranije i veća je od Šibenske jer je sud u Zadru imao nešto viši status. Šibenski sud bio je velebno zdanje. Uredi i sudnice zauzimali su 4650 četvornih metara, a zatvorski odnosno tamničkog dio, izgrađen po u to vrijeme najvišim standardima, imao je 7150 četvornih metara uključujući prostoriju za izvršitelja smrtnih kazni vješanjem. Sve troškove gradnje šibenskog suda platila je tadašnja država, Austro – Ugarske Monarhija, a radovima je rukovodio inž. Vjekoslav Meichsner, projektant i graditelj hidroelektrane na Skradinskom buku kao i sustava prijenosa i distribucije izmjenične struje, prvog takvog sustava izmjenične struje u svijetu.
Glavni uvjet za osnivanje okružnog suda u Šibeniku bio je izgradnja zgrade suda. Ante Šupuk i njegova općinska uprava odmah su shvatili da od tog projekta neće biti ništa ako se ne pronađe prikladno zemljište za gradnju. Prema prvoj zamisli zgrada suda je trebala biti izgrađena na mjestu đardina (bivšeg groblja) ispred crkve Gospe van grada koja je trebala biti premještena na drugu lokaciju. Od tog se nauma odustalo zbog prevelikih troškova premještanja crkve. Druga pogodna lokacija bili su vrtovi udovice Emilije Knežević. No tu nije bilo dovoljno prostora pa su otkupljeni vrtovi, ograde i stare kuće obitelji Zjačić, Radić, Čićmir i Baranović, između posjeda Emilije Knežević (na mjestu njenog vrta danas je zgrada Policijske postaje) i dvorišta bolnice. Anti Šupuku nije bilo lako izboriti se za tu lokaciju jer su Šibenčani odreda smatrali da je previše udaljena od grada, da je na osam i da je građanima nedostupna. Presudilo je bečko ministarstvo koje više nije željelo pa je poslalo u Šibenik svoju stručnu ekipu koja je presudila i da je ta lokacija pogodna za gradnju pa je, konačno, šibenski sud tu i izgrađen.
