Gradsko Vijeće na jučerašnjoj je sjednici usvojilo prijedlog Odluke o dodjeli javnih priznanja Grada, a Grb grada Šibenika otišao je u ruke Željku Šturliću, dugogodišnjem uredniku festivalskog programa MDF-a. Grb Grada dodjeljuje se pojednicima ili organizacijama kao priznanje za napredak čovječanstva, za razvoj demokracije te za uspješnu i korisnu suradnju s Gradom Šibenikom, a kako je Šturlić svoju festivalsku i šibensku karijeru počeo još 1976. godine, priznanje je bilo samo pitanje vremena.
– Kao prvo, dosta sam zbunjen i još uvijek ne vjerujem da je takvo nešto moguće.
U svakom slučaju, znači mi mnogo. Najviše od svih dosadašnjih priznanja. Nagrada me natjerala na razmišljanje o svim proteklim festivalima, o filmu na Gorici, o problemima i promjenama prikazivačke tehnike, od 16-ice, 35-ice, pa do digitalije. Razmišljanje o svim proteklim filmskim radionicama, o voditeljima koji više nisu među nama, o velikoj zainteresiranosti i kreativnosti djece na radionicama, o animacijskim izričajima i različitim tehnikama, premijerama na ljetnoj pozornici hrvatskih filmova za djecu, o djeci s Gorice koja me i danas pozdravljaju u gradu kao mladi i odrasli ljudi. Uzbuđen sam pri samoj pomisli da se takvo priznanje dogodilo meni.Od srca se zahvaljujem Šibeniku, kao i svim dragim ljudima s kojima surađujem i onima s kojima se susrećem u gradu. Hvala i predlagateljima za priznanje kao i svima koji su u tom predlaganju prepoznali sve što je uloženo u promicanje i pozicioniranje festivala u gradu, u državi, a i u cijelom svijetu – počinje Šturlić.
Nakon završenog studija u Zagrebu, zapošljava se kao ravnatelj u Narodnom sveučilištu Dubrava. Do tada se bavio nizom poslova, ponajviše vezanih uz filmsku i audiovizualnu djelatnost, a zahvaljući predanom radu dobio je niz priznanja i pohvalnica, do kojih izdvaja priznanje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za vrstan rad s mladima. Ipak, suradnja s MDF-om jedna mu je od najdražih djelatnosti.
– Suradnja je započela još od daleke 1976./1977. godine, kad filmski program postaje službeno dijelom festivalskog programa. Tada se program zasniva na suradnji s Narodnim sveučilištem ‘Otokar Keršovani’ iz Zagreba, koje na Gorici po prvi puta organizira prikazivanje filmova za djecu na skalama Don Krste Stošića. Do sada je prikazivano više od 450 filmova, a interes za program i popunjenost gledališta na Gorici, govori sve o potrebi takvog programa. Sjećam se ’94. godine, kasna jesen, zazvonio je telefon u sveučilištu, zove Pavle Roca i onako iz prikrajka upita da li možemo nastavit suradnju i prikazivati filmove. Odgovor je bio jasan i iz prve – možemo. Da pojasnim, za vrijeme Domovinskog rata festivalski program bio je disperziran i njegovo ostvarivanje bilo je otežano, pa nije bilo niti prikazivanja filmova na otvorenoj pozornici. I tako je krenula filmska priča sa Šibenikom – govori.
Priča kako više ne zna je li urednik ili suradnik. Njegova zadaća je, uz prepoznatljivu festivalsku pozornicu na Gorici i prikazivanje filmova, predlaganje filmskih radionica dječjeg filmskog stvaralaštva. Jedna od poznatijih je i radionica s svjetski priznatim i poznatim englezom Billom Connorom. Svi video radovi nastali na radionicama predstavljeni su javnosti u HNK u Šibeniku zadnjeg dana festivala.
– Naš nesvakidašnji pristup, između ostalog, utječe na stalni porast broja polaznika filmskih radionica. Zainteresiranost za film, učenje i svladavanje vještina za stvaranje u različitim filmskim tehnikama pridonijelo je povećanju broja radionica i sve većoj produkciji čemu i težim svake godine. Posebna pažnja pridodaje se odabiru voditelja, a najviše inozemnim filmskim radioničarim – pojašnjava.
Najposebniji festival na svijetu
Kako kaže, cjelokupni program festivala je vrlo zahtjevan, a zadnjih godina sve je opširniji i bolji. Puno predstava, radionica, uličnih akcijskih programa. Ima svega i ima za svakoga – od najmanjih do najstarijih.
– Tko god aludira na strelovite i brze promjene u programu, u zabludi je jer je to gotovo nemoguće za festival koji je međunarodni i koji je najposebniji na svijetu, nije filmski, kazališni ili istovrsnih rodova umjetnosti. Svaka prilagodba treba se rješavati korak po korak, težiti napretku i financijski mora biti popraćena. Onda će biti vidljivi rezultati koje će prepoznati svi korisnici festivalskog programa, cijela Hrvatska i međunarodna zajednica. Poručio bi mladima i svima u Šibeniku da čuvaju i njeguju MDF, da podrže napredak tog prepoznatljivog brenda i da budu sretni što je puno uloženo u ‘kulturnu industriju’ grada. Imam i poruku za osnovnoškolce, a to je da dođu na festivalski radionički program bez obzira koje je vrste – kaže nam.
Mnogo je razloga za svaki novi povratak u Šibenik. Kada to nisu poslovne obveze, onda su to rijeka Krka, more i ljudi.
– Moram spomenuti i one kojima smo redovito kupovali kokice, sladoled, slatkiše za vrijeme projekcija na Gorici, samo da bi bili mirni i odgledali film do kraja. A zamislite samo kako se mogu osjećati kada me na rivi zaustavlja srednjoškolac,i uz pitanje sjećam li ga se s Gorice, zamoli me mogu li mu nositi ribe koje je upecao sebi za ručak! Puno je srce lijepih događanja iz Šibenika – govori.
Nekad mu se čini kako pozna baš sve ljude u Šibeniku, pa tako često pozdravi i one za koje kasnije shvati da ih nikada nije ni upoznao. Ipak, ima on ‘svoje ljude’, svoje najuže društvo s kojima može razgovarati o svemu.
– Dragan, Zlatko, Keke, Pulić, Brakus, Pigo, Copić, Pavle Roca, Branko Viljac, Šiljo, Maja, Jadranka,…ma ima ih još, bolje da ne nabrajam jer ću sigurno nekoga preskočiti. Svi su oni tu, i u dobru i u zlu. Naravno, sa Šibenikom sam povezan i uz jedan mali projekt koji svi zovemo Mali vrag i prijatelji, a ja ga često nazivam i ‘Kad se male ruke slože’. Odrasli pjevaju djeci, nema ništa ljepše. Jura i Zlatni natjerali me tako na sviranje harmonike, ali uz moj težak pristanak. No, pokazalo se da je projektić vrlo interesantan, pogotovo jer u bendu sviraju ljudi koji se bave totalno drugačijim poslom i nitko nije profesionalno vezan uz glazbu. Super je to. Samo nikako nas sve skupiti na probama pa ponekad zvučimo ‘čudno’ – smije se.
Šibenik ili Čučerje
Odmor za dušu za njega je praćenje filmske produkcije i skupljanje filmske stare tehnike za prikazivanje, vinograd i voćnjak, a oni koji ga prate i poznaju znaju da mu je Facebook prepun fotografija iz Čučerja. U dvoboju Čučerja i Šibenika, rezultat je izjednačen.
-.A joj!To je kao da ja pitam Šibenčane – ‘Šibenik ili Zagreb’. Odgovor je Čučerje, a odmah kraj srca Šibenik. To je to. Jedno bez drugoga ne ide. Kad sam u svom kvartu u Zagrebu, česta pitanja prijatelja odnose se na Šibenik. U Šibeniku me pitaju prijatelji kako je u Čučerju. Šibenik, Čučerje i ja volimo se javno i tajno. ‘Ljubav koja nema kraj’, kaže jedna pjesma nekadašnjih Novih fosila, zaključuje Šturlić – među prijateljima zvani Šturla.
