Četiri stara šibenska prezimena-Kronja, Belamarić, Šperanda i Roša, pratila su u odrastanju Vojmira Rošu, bubnjara svih velikih imena estrade, a sada bubnjara Cabaret benda.
– Majka mi je bila šef računovodstva u TEF-u, a otac je radio u Elektri i osnova današnji Autotransport. Tada nije bilo klasa, ali ima jedna anegdota- među prvima san dobija polovnog Fiću. Ko da ste danas s Rolls Roysom. Čača mi ga je da, i Fićo mi je osta zauvik u srcu, kaže.
Nakon osnovne škole, gimnazija je bila jedini izbor.
– Osnovna škola bila je igra, imao sam petice iz znanja, a dvice iz vladanja. Međutim, gimnazija je bila druga priča, a najupečatljiviji profesor bio mi je Ivo Brešan. S njim sam zavolio filozofiju, družili smo se i nakon završetka škole, priča Roša, koji kaže kako je po prvi put u životu, nakon brojnih pozornica i bina, osjetio tremu kada je na molbu Vinka Brešana držao govor na Ivinom pogrebu.
U gimnaziji je osnovan njegov prvi i najdraži bend, kako mu tepa Roša, slavni ‘Pauci’.
– U bivšoj državi glazbenici su bili ‘top’, a ja sam gotovo cijeli svoj život bio zaluđen glazbom. Iako sam svirao violinu, na nagovor majke, to nikako nisam volio. Drugi su igrali nogomet, a meni je bilo strašno da moram ‘tamo nešto guditi’. Međutim kad sam čuo Beatlese, znao sam da je to moj životni poziv. Sve je prestalo postojati, osim glazbe. Slušao se Radio Luksemburg, kupovali su se časopisi. Pa koliko sam puta trča iz škole da slušan radio. Susjedi su mi rekli ‘aj ti sviraj bubnjeve, mi ćemo gitaru’, a ja sam se potpuno zarazio, kaže.
Vježbali su u podrumu Dubravka Štrbinića, svakodnevno.
– Prvi bubanj je bio dječji, kupljen u samoposluzi. Štapove smo ukrali, bas pedalu smo negdi iskopali. Bas bubanj bio je bačva srdela, a činele rubovi od stolica. Prve honorare trošili smo na instrumente,a roditelji su nam pomagali jer su prepoznali našu želju i ljubav, pojašnjava.
U međuvremenu, 1970. gradski komitet organizira prvu gitarijadu u Šibeniku, u bivšem domu JNA.
– Pauci su pobijedili, a nagrada je bila odlazak na ‘Dalmatinsku gitarijadu’ u Solarisu. Tamo sam upoznao Tomislava Ivičića, Meri Cetinić, koga sve ne. Mi smo pobijedili, a ja sam proglašen najboljim bubnjarom Dalmacije. ’71. godine u Zadru Ivičić i ja osnivamo ‘Melakrino’, i svirali smo svugdje- radili smo s Đanijem Maršanom i Vicom Vukovom. Imao sam tada 18 godina, a ‘Pauci’ postaju veliki kada grupa ‘Time’ prvi svoj nastup zakazuju u Šibeniku. Kako nisu imali dovoljno repertoara, mi smo nastupili kao predgrupa. Bili su toliko oduševljeni da su nas vodili svugdje, kao predgrupu. To je bila velika čast. Nakon toga krenuo je ples u JNA, potom se prebacujemo u kultni ‘Kutić’, a raspali smo se 1973. godine zbog studija u različitim gradovima, pojašnjava.
Upisao je pravni fakultet, no ne napušta svoju ljubav prema glazbi.
– Upao sam kao zamjena bubnjaru grupe ‘Time’ koji je slomio lakat, a uskoro sam svirao i sa Josipom Lisac. Piko Stančić odveo me na audiciju jer mi je rekao da sam bolji od svih. To mi je potvrdio i Karlo Metikoš koji je kazao ‘mali iz Šibenika bu sviral, ne ovi pederi zagrebački’. Te koleracije su strašne, jer tada sam upoznao i Rajka Dujmića. E sad, Mišo Kovač s Dušanom Šarcem dolazi na jedan naš nastup i kaže ‘mali kolko ti ona daje’, ja kažem 100 nečega, ko se siča, a on kaže 200. I tako smo krenuli, osam godina. Imenovan sam šefom benda, ali uskoro je izrazio želju da ja sastavim bend koji će ga pratiti, priča Roša koji je s Mišom proputovao cijeli svijet te zahvaljujući njemu usavršio i menađerski posao.
Roša je ‘apsolvirao’ i više se na fakultetu nije pojavio.
– Puno toga sam naučio jer taj fakultet nije ‘kaj got’. Uživa sam gori, ali za mene je Zagreb ‘Veni, vidi, vici’. Uskoro je supruga Silva ostala trudna s mojom Marom i onda san se zapita šta iman više radit ode, priča.
Pala je odluka da se vrati kući, priča Roša koji je suprugu upoznao u Kutiću na plesu ‘Pauka’.
– Gitarista mi je reka da ima jedna mala u kutu. Bila mi je predivna, a kad san je vidija reka san ‘Ova je moja i Božja’. Ima san dugu kosu i bebastu facu, a još san ima i auto. Znaš li ti šta je to bilo. Nisan se zna udvarat, tako da kad bi izaša na binu to je bilo dovoljno. Žene cijenin i obožavan, da vas nema crta bi vas po zidovima. Muški mi dopizde brzo. Desila se ljubav između mene i Silve, hodali smo sedan godina, i oženili smo se, priča s osmjehom i nastavlja priču o djeci, sada već ženama.
– Mara je umjetnički tip, imala je i vlastitu izložbu slika. Nju svi vole, a kad joj se desilo šta joj se desilo u roku od 48 sati skupljeni su novci za nju. Drago mi je da ima ljudi koji mogu pomoć čoviku, ko šta san i ja radija nebrojeno puta, a da se osjećaju fantastično. To je najlipši osjećaj, pomoći nekom. Mara je jaka, ona je borac i jača je od mene bar 50 puta. A Kata je sve ono najluđe iz mene. Vozit motore i biti druga u državi u muškoj konkurenciji to je nešto. Talentirana je za sve živo, puna energije i ‘prčevita’. Na momente su iste, pa opet različite.Bilo je tu svađa u djetinjstvu, pa bi ja samo lipija triske, ne bi niti pita ko je kriv iako je to gotovo uvik bila Kata. No strašno su povezane i to mi je neizmjerno drago, priča.
Prepričava nam i trenutak kada mu je Kata priopćila da vozi trke.
– Sidimo za ručkom, a ona kaže da nam ima nešto reć. Moja žena je odma pitala da jel trudna, a ona kaže da vozi trke. Nije mi bilo jasno šta, kako i s čin vozi. ‘Tata vozin motore’, a meni ispala žlica u pijat. Pita san je jel je veseli, a očigledno je da je to povukla od mog čače koji je isto vozija trke. I šta ćeš, to joj je pričinjalo zadovoljstvo. Bila je i ona trka u Šibeniku, di je došla druga. Popušija san cilu kutiju cigareta u tih 15 minuta. I eto, pustilo je, iako vozi ona i dalje, ali ne u tolikoj mjeri, smije se.
U međuvremenu je postao direktor ‘Lire’ za Dalmaciju, a potom otvara slavnu diskoteku ‘Veslo’.
– Nikad ta vrimena neće više biti. Imena od Josipe Lisac, Parnog Valjka, Cubisma. Ljubavi i brakova ljudi koji su se tamo spojili je nebrojeno. No, eto, sve je stalo, nema više tih vremena, ne možeš napuniti diskoteku s 2000 ljudi kad svi slušaju cajke, nema više onakve estrade, kaže.
Hrvatska glazbena unija osnovana je 1992. godine, a Roša početkom 2010. preuzima prvi mandat.
– To je jedna čast koju sam ipak morao prihvatiti. Sad moramo malo o poliitici. Učlanio sam se u HSLS, zbog liberalne ideje. Logično, jer glazba je liberalna i univerzalna. Tada kreće borba, glava je na panju. Koalicija HSLS-HDZ bila je najbolja vlast u gradu. Stvorena je tada ‘Dalmatinska šansona’, temelji festivala, i đir po gradu. Mislim da bi svi trebali biti politični, a ne apolitični jer se onda politika bavi nama, priča.
Vojmir oduševljeno prepričava anegdote, kojih je bilo previše da stanu u jedan tekst, no s nama je podjelio najdraže.
– Direktan televizijski prijenos iz Beograda , a mi sviramo ‘Ostala si uvijek ista’. Mišo pozove Đorđa Novkovića, a on svira po drugom taktu. Mišo se počea znojit, a ja na bubnju. Orkestar nema pojma šta se dešava, a nas gleda četiri tisuće ljudi u Domu sindikata i čak 30 kamera. Ja se samo razderen ‘na triole, na triole’. Kad smo završili, Mišo je skoro ubija Novkovića ‘ni pismu svoju ne znaš svirat, je** ti ja mater, da nije bilo malog odemo svi u pm’.
Znalo je biti i neugodnih situacija, a posebno se sjeća dogodovštine iz Pirota.
– Tu smo izašli na binu, šest tisuća ljudi ispred nas. Tito je živ, a cijela dvorana počne vikati ‘Ustaše, ustaše!’ Mišo se tada okrene prema meni i kaže ‘Marjane, Marjane’. Ja ga gledan, a on meni opet ‘reka san ti, Marjane, Marjane’. Mi krenemo, a Mišo završi s originalom- naš barjak Hrvatski. I šta se dešava- u trenutku kad san ja mislija da će nas ubit, mi doživimo ovacije. Al kad smo izašli vanka, našli smo razbijene retrovizore na kombiju i veliko ‘U’ izrezbareno brukvama. Ja san osta šokiran, a Mišo je reka ‘nema veze’ popravit ćemo, priča Roša.
U Skopju ih je zaustavila vojna policija.
– Bilo je oko dvi ure ujutro, zaustavlja nas policija. Svi se parkiramo, kaže jedan, za kojeg san kasnije sazna da je general bija, da moramo doć svirat Titu. A Mišo njemu da jel lud, oće on reć ljudima u rasprodanoj dvorani da se išlo svirat Titu. Ovaj je osta paf, salutira i oša ća. Nikad nas više nisu zvali, a on je jedini koji Titu nije piva nikad, kaže Roša.
Nije bilo bacanja grudnjaka, no ipak, bilo je ostavljanja brojeva kao i ključeva od soba. Vojmir Roša sad uživa u Cabaret bendu, a kaže da će svirati do smrti.
-Perverzno, gotovo morbidno uživam dok sviram, a ljudi uživaju. Lova na mene nikad nije utjecala, primarne su bile žene, zaključuje Roša.
