Nije se mogla odlučiti koja joj ljubav jača pa je 27-godišnja Šibenčanka Antonia Dorbić, koja je do prije nekoliko tjedana živjela u Zagrebu, odlučila završiti dvije akademije – likovnu i dramsku. Postala je, dakle, kiparica i suvremena plesačica, no to nije sve čime se ova svestrana djevojka bavi. Osim što predaje Likovnu kulturu u Gimnaziji, izrađuje personalizirane bilježnice, bavi se i sportskim penjanjem, a želja joj je izrađivati keramiku, no u Šibeniku traži lončarsko kolo i peć…
– Vratila sam se u Šibenik nakon što sam s 10 godina otišla u Zagreb, a odluka je pala poslije diplomiranja s akademija i dvije godine rada. Problem je bio honorar na projektima, kao i nedostatak vremena koje sam gubila na dolazak i odlazak s proba u zagrebačkom prometu. Skulpture nisam radila dvije godine po završetku školovanja jer je gotovo nemoguće priuštiti si prostor za atelje u Zagrebu. Šibenik je puno praktičniji jer je manji pa je jednostavnije sve stići – priča nam mlada Antonia.
Ne može se, kaže, odlučiti što joj je draže, biti kiparica ili plesačica. Voljela bi istovremeno raditi jedno i drugo pa želi pronaći vremena za svoje obje ljubavi. Tako u Šibeniku zasad istražuje teritorij za budućnost…
– Razlika između Šibenika i Zagreba jest da je metropola dosta skuplja za život, a i vrijeme mi je bitan faktor budući da je Zagreb uglavnom siv, fali mi more, plavo nebo i sunce. S druge strane, da nisam otišla u Zagreb, ne bih možda ni dobila priliku studirati ono što me zanimalo jer u Šibeniku nema nekih mogućnosti u smislu umjetnosti. U glavnom gradu jedan od problema je i stres zbog čega sam imala zdravstvenih problema. Opet ponavljam, najveća poteškoća je bila nedostatak vremena, kako za sebe, tako i za obitelj – objašnjava Antonia razlike između života na obali i u sivom Zagrebu.
Život u umjetnosti je težak radi neizvjesnosti prekarnog rada, ali ona se ne predaje i ne gubi nadu, što bi savjetovala i svim svojim kolegama. Kiparstvo je, nadalje, prilično skupo i teško odmah u startu. Prvo moraš naći adekvatan prostor koji ćeš unajmiti, preurediti da bude adekvatan za rad, doći do materijala koje trebaš kupiti, izraditi skulpture, organizirati izložbu ili se prijaviti na natječaj te na kraju dolazi do problema prodaje i pohrane radova.
– U sličnoj je problematici i nezavisna suvremena plesna scena, iako smo kolegice i ja za prvu autorsku predstavu dobile potporu Ministarstva kulture i imale premijeru u Laubi u Zagrebu, nakon čega smo putovale u Gießen na festival Diskurs, u Križevce na Cultureshock i u Galeriju Prozori u Zagrebu. Predstava je bila za naše standarde dosta izvođena te je bila nominirana za najbolju scenografiju Nagrade hrvatskog glumišta. To je bio lijep početak, ali je jedna kolegica otišla živjeti u Melbourne, a druga je dobila dijete. Od situacije sa Zagrebačkim plesnim centrom do Kulture promjene sve manje je načina na koje bi se mogli financirati umjetnici ili izvoditi svoje radove u koliko toliko normalnim uvjetima. No nećemo se predati, treba naći neke nove modele funkcioniranja – optimistična je ipak mlada Šibenčanka.
Mlade, napominje, treba poticati i na druge stvari koje nisu ekonomija, medicina ili pravo, odnosno treba im ukazati da postoji i nešto drugo. Što ih je više u toj situaciji, možda postane jasno da se stvari trebaju početi mijenjati i postat će relevantniji za zajednicu.
– Ipak, s nadom u bolje sutra pozivam mlade ljude da se ne boje biti kreativni i da ne odustaju od svojih talenata. Uz malo više poticaja s viših instanci našeg društva te s ulaganjem zajedničkih snaga u pokretanje nečega vrijednog za kulturni napredak grada mogli bi potaknuti ulaganja u nezavisnu umjetničku scenu i na kraju kvalitetnije živjeti potičući raznovrsnost i relevantnost kulturne ponude grada. Od likovne umjetnosti, glazbe i plesa do filma… Turizam bi također mogli iskoristiti za napredak u najboljem smislu samo treba ulagati u prave stvari i ne dopustiti da se Šibenik pretvori u Dubrovnik ili Split – zaključuje mlada kreativka.
(Fotografije: Tanja Kanazir i Marko Ercegović)
