Vice Vukov rođen je u Šibeniku 3. kolovoza 1936. godine u peteročlanoj obitelji oca Stjepana, porijeklom s otoka Zlarina, i majke Amelije iz stare šibenske porodice Marenci. Odrastao je u istom onom šibenskom Varošu koji je iznjedrio Arsena Dedića i Mišu Kovača.
Kao mladić Vice je pjevao u klapi, zapjevao u opereti i za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja stekao reputaciju izvrsnog pjevača. No na pjevanje je tada gledao kao na svakidašnji začin životu, nešto što ga čini ljepšim i lakšim jer u glazbi nije vidio karijeru. Uspjeh pjevača, posebno onih talijanskih kojima se tada divio, činio mu se nedohvatljivim, baš kao i mudrost svijeta skrivena u knjigama koje su ga tada zaokupljale.
Dok su se njegovi vršnjaci igrali, Vice je čitao, hranio svoju želju za pustolovinom i rastezao granice dopuštenih misli. U gimnaziji ga je ta želja za znanjem i propitivanjem povezala s književnikom Ivom Brešanom koji je nekoliko desetljeća kasnije, u njegovo ime primio Porina za životno djelo. U Plavom vjesniku objavljeni su Vicini memoari u kojima opisuje svoju opsesiju knjigama što mu je priskrbila reputaciju lijenčine te ga u konačnici odvela u Zagreb na studij kemije, odnosno filozofije i talijanskog jezika.
Za vrijeme studija pridružio Studentskom zboru „Ivan Goran Kovačić“. S tim je zborom prvi put otputovao izvan granica svoje zemlje, a ondje je upoznao i svoju suprugu Dianu Bulat, tada studenticu fizike s kojom se vjenčao 1961. godine.
Potkraj 1958. i početkom 1959. godine s grupom mladića izvodio je raznolik repertoar narodnih i zabavnih pjesama u Gradskom podrumu na glavnom zagrebačkom trgu gdje ga je zapazila Danica Markulin, urednica na zagrebačkom radiju zaslužna za mnoge važne pozive i telegrame u povijesti domaće zabavne glazbe. Danica ga je više puta zvala da dođe na audiciju što je priređuje Radio Zagreb, a on je odbio svaki njezin poziv osim onog pismenog. Samo nekoliko mjeseci nakon uspješne audicije, još uvijek kao anoniman pjevač, dobio je poziv za Opatijski festival. U jesen 1959. u Opatiji je otpjevao “Mirno teku rijeke”.
Nakon Opatije dogodio se i Zagrebački festival, a samo godinu i pol kasnije Vice Vukov osvajao je Europu. Domaća štampa prenosila je napise iz njemačkih novina poput „Vice Vukov je nova pjevačka nada Europe.
Nema sumnje da su šezdesete bile njegove godine. Pjevajući skladbe Maria Nardellija, Pere Gotovca, Zdenka Runjića, Alfonsa Vučera, Zvonka Špišića i drugih Vice Vukov postaje najpopularniji, najtraženiji i najbolje plaćeni jugoslavenski pjevač zabavne muzike. Godine 1963. predstavljao je Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije sa skladbom “Brodovi”, kao prvi Hrvat na tom natjecanju, a slično je ponovio dvije godine kasnije s “Čežnjom”.
Pozornost domaće publike privlačili su domaći festivali, Opatija, Zagreb i sve značajniji Split. Vukov je od 1965. do 1970. godine čak pet puta pobijedio na potonjem, a sve skladbe koje je tamo otpjevao preživjele su do danas, od “Bodulske balade” do “Zvona moga grada”. Niz pobjeda prekinula je tek 1969. pjesma “Finili su Mare bali” koja je osvojila drugo mjesto.
Godine 1966. na Melodijama Jadrana pobjeđuje “Bokeljska noć”, skladba Hrvoja Hegedušića s kojom je poslan na Natjecanje za pjesmu Intervizije u Bratislavi otkud se vratio sa Srebrnim notnim ključem, drugom nagradom, ali prvom međunarodnom za glazbenu reprezentaciju Jugoslavije. Ta je pobjeda značila prodor na europsko tržište s pjesmama jugoslavenskih autora! Uslijedili su nastupi u Cannesu, Rio de Janeiru, Karlovim Varima, SSSR-u, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, snimanje za njemački Telefunken i čehoslovački Supraphon, a popularnost na domaćem terenu gaje nastupi na već spomenutim festivalima.
I kao da sve to nije bilo dovoljno da od Vukova učini legendu. Tek tada se dogodilo ono po čemu ga se zapravo pamti, nestanak iz javnog života na osamnaest godina, politički egzil, tišina. Premda je Vice već u mladosti bio sklon propitivanju i provociranju režima u kojem je odrastao, sa slavom je u njegovom slučaju došla i jedna posebna vrsta hrabrosti zbog koje je krajem šezdesetih počeo sve češće isticati svoju nacionalnu pripadnost. Bilo je to doba hrvatskog proljeća, reformnog razdoblja u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, obilježenog legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze.
Silne kontroverze nisu spriječile Vukova da nastavi isticati svoje domoljublje pa se tijekom 1970. godine njegove pjesme skidaju s programa Radija Sarajevo, a kasnije i s ostalih radiopostaja u BiH te su mu ondje zabranjeni nastupi. Na festivalima postaje nepoželjan, zabranjena su mu gostovanja na televiziji, njegove ploče povučene su iz trgovina, koncerte mu nitko ne želi organizirati, a njegove pjesme postupno se protjeruju sa svih jugoslavenskih radio i televizijskih programa.
Godine 1971. Vice je na Zagrebačkom je festivalu izveo danas kultnu skladbu Alfija Kabilja s tekstom Drage Britvića “Tvoja zemlja”, glasni krik proljećarskog duha. Iste godine se kao aktivni sudionik Hrvatskog proljeća našao na popisu pedesetorice kojima je prijetilo uhićenje nakon sloma tog pokreta. Te je zime Vice bio na turneji u Australiji. Kada je supruga Diana doznala da bi mogao biti uhićen, sumnjajući da im telefone prisluškuju otišla je u Trst i javila mu da ne dolazi kući, već da ode njezinim roditeljima koji su tada živjeli u Parizu.
Četiri pariške godine Vukov je proveo studirajući na Sorboni interdisciplinarnu studiju, prava međunarodne zajednice. Povremeno je i nastupao, ali o svakom njegovom nastupu računa su vodile ne samo “domaće” državne službe, već i one inozemne. U Zagreb se vraća u proljeće 1975. godine nakon što je dokazao da nije nasilni protivnik komunizma. Po povratku je završio studij na Filozofskom fakultetu te se 1978. zaposlio u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao korektor. Rijetko je nastupao, i to isključivo u inozemstvu, sve do 1989. kada je stisak državnih službi popustio, a osamnaestogodišnja medijska šutnja prestala.
Bila je to godina njegova povratka i, nimalo slučajno, kultnog koncerta Prljavaca na glavnom zagrebačkom trgu. Te godine objavljen je album s preradama talijanskih klasika Bella Italia – Pjesme za sva vremena, koji je prodan u platinastoj nakladi, a započeo je i niz od 14 rasprodanih koncerata u Lisinskom, što je rekord koji do danas nitko nije nadmašio. Nastupao je s tamburaškim ansamblom Ex Panonia i dubrovačkom mezzosopranisticom Dianom Hilje, majkom Hiljsona Mandele.
Kraj njegove glazbene karijere simbolično je zapečaćen Nagradom za poseban doprinos Festivalu zabavne glazbe Split, 1998. i Porinom za životno djelo 2000. Godine. Istina o domovini koju je opjevao u tolikim pjesmama pokazala je svoje druge aspekte, a Vice je ostao pjevač koji vjeruje u ono što pjeva i, posljedično, koji ne pjeva ono u što ne vjeruje.
Glazbenu karijeru Vice je devedesetih zamijenio političkom. Početkom devedesetih, nakon osamostaljenja Hrvatske, bio je blizak s tadašnjim predsjednikom Tuđmanom, a nakon razlaza s njim pristupio je Hrvatskoj narodnoj stranci koju je osnovala njegova dugogodišnja prijateljica Savka Dabčević-Kučar.
Najtužniji dio njegove biografije jest njezin kraj, kobni pad u zgradi Hrvatskog Sabora zbog kojega je nakon tri godine kome i preminuo 24. rujna 2008. godine u posebnoj bolnici za plućne bolesti u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu, još jednom zaboravljen od svog naroda. U trenutku njegove smrti nije postojao niti jedan dokumentarac o njegovom životu. Tek trinaest godina kasnije posvećena mu je jedna epizoda serijala A Porina dobiva…
Ipak, kako ljudske tragedije prodaju albume, 2007. godine je uz tragično preminulog Tošu Proeskog bio na vrhu službenih top-lista prodaje albuma.
Izvor: Glazba.hr
