Mnogi Šibenčani sigurno nisu upoznati s pričom da je njihov sugrađanin od temelja izgradio pravi pravcati bolid formule, legendarnu Kunu. I to još kao student zagrebačkog strojarstva. Riječ je o Vedranu Tari, 37-godišnjaku iz Šibenika, kojega je poslovni put nakon formule odveo gdje drugdje nego u – Rimac automobile, u svjetskim okvirima možda najpoznatiju i najprogresivniju hrvatsku kompaniju.
– Prva generacija FSB Racing teama, bolid ‘Kuna’, bila je ekipa. Živjeli smo i radili jedni za druge te nastupali kao jedan. Mnogi su i danas obiteljski prijatelji i uglavnom svi rade u renomiranim hrvatskim I svjetskim tvrtkama – priča nam Vedran koji je i danas nakon skoro 15 godina jako ponosan na prvu hrvatsku formulu i svoj dio u njezinoj izradi.
Bila su to, prisjeća se, nelaka vremena. Studenti su imali ideju što žele napraviti, ali okruženje je Hrvatska. Automobilska industrija i Hrvatska jednostavno u to doba, kaže Vedran, nisu mogli biti u istoj rečenici. Ipak, okupili su ekipu, kucali od vrata do vrata i govorili da imaju namjeru napraviti formulu, cijelu, od temelja. I natjecati se njome.
– Mislili su da smo ludi. No upornost se isplatila. Uspjeli smo s fakultetom ispregovarati da dobijemo mjesto za svoju garažu koju smo morali doraditi. Došao je prvi sponzor, CVH, kupili smo alat, a uključilo se i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Naposljetku smo kupili prvi motor od Yamahe R6 i počeli graditi bolid – ispričao nam je Vedran.
Mala zemlja za veliku Kunu
Kontaktirali su, u međuvremenu, druge studentske formula timove koji su imali proračune, laboratorije, svu potrebnu pomoć, a da i ne spominje kompleksnu automobilsku industriju iza sebe. Naravno, to su bili timovi zemalja s jakom autoindustrijom čiji se modeli automobila mogu vidjeti na hrvatskim ulicama.
– A mi? U to vrijeme u laboratoriju za motore i vozila na fakultetu nije bilo ni motorne kočnice za mjerenja snage, a kamoli neke druge sofisticirane opreme. Drugi timovi testiraju motore u laboratoriju. Kad eksplodira, zamijene ga drugim motorom, no mi si taj luksuz nismo mogli priuštiti. Imali smo jedan i čuvali ga kao oči u glavi. Budući da smo kompletno motoru izmijenili usisni i ispušni sustav te mjenjač da bismo se uskladili s pravilima natjecanja, trebalo ga je nekako upariti s elektronikom da radi – sa sjetom priča šibenski strojar.
U početku bolid nisu mogli ni upaliti i mučili su se danima. Tada im je došao danas umirovljeni profesor Mahalec. Rekao im je: ‘Dečki, vidim da vam ne ide, mogu vam ja pomoći, ali o elektronici nemam pojma. Kad biste vi skinuli tu elektroniku i stavili gore nekakav karburator, vrlo brzo bismo mi njega poštelali.’
– Naravno da takvo nešto nije dolazilo u obzir. Uz pomoć domaćih automoto stručnjaka smo to već nekako uspjeli iskombinirati, upaliti, mapirati i optimizirati tako da je bolid bio dosta dobar. Dobili smo čak i pohvalu od organizatora natjecanja da smo prva ekipa ikad koja je došla i iz prve odradila sve cikluse. Na prvoj trci smo završili na 34. mjestu od stotinjak i bili drugi po potrošnji goriva – ističe Tare koji je, dodaje, na osnovu tog iskustva pozvan da dođe u prvu firmu raditi za njih.
No, iz tog studetnskog razdoblja ga vežu mnoge anegdote koje mu izazovu osmijeh na lice. Hrvati k’o Hrvati kad su došli na trku, raspakirali se, zaroštiljali jer ipak su gladni od puta. Krenula glazba, hrana, piće, vrhunska atmosfera…
– Gledamo mi, sve neki uštogljeni stranci oko nas. Međutim, počeli oni prilaziti i okupljati se ispred naših šatora. Malo pomalo pretvorilo se to u pravu feštu. Neka ekipa izvukla konop za potezanje. I tako potežu oni pred nama jedni, pa drugi, tko će koga… I dođe neki Škot ili Irac, ne sjećam se više, kao što je s vama Hrvatima, zašto nećete probati. Izazove on nas. Digne se nas deset kršnih, ajmo probat, kad na drugoj strani 25 Škota. Pomeli smo pod njima. Vidjeli to drugi, napalili se, pa pali sljedeći, pa sljedeći i na kraju došli Austrijanci i odnijeli oni nas kao da smo od pera. Nemoguće. Ispalo je da su iza gužve na svojoj strani zavezali konop za auto i povukli nas – smije se dobro raspoloženi Vedran.
Odustajem od strojarstva. Neka sine, djed i ja ostajemo…
Ali, zanimljivo je da je 37-godišnji Šibenčanin još uvijek ‘student’, a strojarstvo zove svojim ‘vječnim križem’. Možda bi se mogao i pronaći u onom vicu koji je godinama kružio među zagrebačkim studentima kada sin kaže svom ocu da odustaje od studija strojarstva. ‘Neka sine, djed i ja nastavljamo’, odgovorio mu je otac.
– Koliko god me strojarstvo oblikovalo kao čovjeka i stručnjaka, toliko mi je i muka od njega jer nikad do kraja nisam izgurao faks. Pripadam onoj kategoriji vječnih studenata. Apsolvent strojarstva. Ima takvih puno. Trebala bi država smisliti posebnu titulu i za takve. Pitaju me mnogi zašto to ne riješim do kraja jer sam ipak odslušao sve kolegije i preostali su samo ispiti ili se pak prebacim na neki novi program ili višu školu. Nemam ni volje, želje, a ni resursa. Sad su mi neki drugi prioriteti u životu. Bavio sam se tad svim i svačim, osim onoga čime sam trebao, završavanjem studija – govori nam mladi Šibenčanin.
Prvi CATIA šampion s naših prostora
Ali, to mu nije smetnja da radi u, kako smo naveli, jednoj od najprogresivnijih hrvatskh kompanija. Skoro se to može uvesti u onu kategoriju o uspjehu iz garaže. I upravo je tada Vedran počeo pregovarati s Matom Rimcem oko zaposlenja, dok ih je bilo dvadesetak. Kad je on počeo raditi, bilo ih je dvjesto ljudi, a sada u pogonima radi više od 400 stručnjaka. Tvrtka raste munjevitom brzinom, a među zaposlenima je tridesetak nacionalnosti.
– Jako je izazovno i teško, svaki se dan susrećeš s nečim novim. Firma je veliki startup. Sve se izgrađuje paralelno, u isto vrijeme rastu odjeli, razvijaju se procesi, metodologije, prikuplja se znanje… Zaposlili su me kao CATIA stručnjaka te mi je prvi zadatak bio razvoj metodologije rada u CAD-u. Trebalo je najprije proučiti alat pa onda smisliti kako ga najbolje iskoristiti te zatim ljude to i naučiti. To je integrirani PLM sustav s CATIA-om najnovije generacije pod nazivom 3D Experience. Nitko nema iskustva u njemu, valjda smo mi jedina firma u krugu od tisuću kilometara koja je imala dovoljno odlučnosti uložiti velike resurse u nešto takvo novo i neisprobano. Nije sve savršeno, no svakim danom se pokazuje kako je to bila dobra odluka jer firma i napreduje zahvaljujući prihvaćanju novih koncepata, načina rada i razmišljanja – naglašava Šibenčanin koji je dugo godina skupljao znanje u mnogim razvojnim uredima poveznih s automobilskom industrijom diljem Slovenije i Hrvatske. Dassault Systemes mu je odao priznanje za taj rad proglasivši ga na temelju toga CATIA Championom, u čemu je prvi takav s naših prostora.
Trenutačno je na poziciji DMU Leadera za project C_Two. Pojašnjava nam da je to nešto kao virtualni protoinženjer koji se brine da pojedine konstruirane komponente vozila nisu u koliziji i da su pozicionirane dobro unutar automobila. Ukratko, traži probleme u virtualnom prototipu i u dogovoru s razvojnim inženjerima ih rješava da ih ne bi iznenadili u realnom prototipu. Na taj način se kompaniji štedi novac.
– Je li mi rad kod Rimca Ispunjenje snova? Teško mi je na to odgovoriti. Snove općenito ne povezujem s radom i poslom, već s obiteljskim životom. Kao profesionalac sam naučio da se ne smiješ emotivno poistovjetiti s projektom na kojem radiš jer je rad zapravo rješavanje problema, koji je nekad uspješan, a nekad neuspješan, I ako dopustiš da taj negativni dio utječe na tebe, te emocije prenosiš na privatni život, što ni u kom slučaju nije dobro. Nekad i najiskusnije iznenadi – zanimljiva je teorija Šibenčanina.
Punici će dignuti spomenik?
Međutim, snovi su mu se ostvarili u obiteljskom životu. I to sa suprugom dva puta dva… Naime, Vedran je ponosni otac četvero djece, i to dva para blizanaca…
– Nakon što smo se supruga i ja vjenčali, jako smo htjeli djecu, ali nikako i nikako. Pa, kad se puno trudiš, onda se i ostvari. Prije šest godina smo dobili blizanke Petru i Tonku. Bilo je to veliko iznenađenje, ali toliko smo to željeli, da ništa nije bilo teško. Tek sam poslije doznao da je u obitelji moje supruge već bilo dosta blizanaca, čak i trostrukih. Zastrašujuće je to zvučalo s obzirom na teškoće i zbrku koja se u tom trenutku događala u našim životima. Na početku ljeta 2016. godine Roko i Tena povećali su obitelj. Opet šok i nevjerica, kako ćemo mi to, ali sve se može kad se hoće. Dobro je to moj kum Marko dijagnosticirao: ‘Kako god da je, teško je! Imao ti jedno ili četvero, opet ti je teško.’ S tim se potpuno slažem jer je sve stvar percepcije, pristupa i načina suočavanja s problemima. Borba je velika, a ova opća globalizacija ima i negativan efekt, sve se svodi na rad, rad i rad. Sve je manje vremena za obitelji, a druženje s prijateljima da i ne spominjem – kaže nam Vedran. Koliko je poseban, možda svjedoči i izjava da će svojoj punici podignuti spomenik radi angažmana oko blizanaca.
Brodogradnja – obiteljska tradicija
Brodogradnja je obiteljska tradicija koja seže unazad više od 20 godina, a diljem Jadrana i dalje se mogu vidjeti brodice izašle iz očeve radionice. Brat je postao prvi službeni majstor male brodogradnje u suverenoj Hrvatskoj, tako da sam i ja skupa s njima ispekao zanat radeći na prototipovima i izradi dokumentacije. Kako sam karijeru počeo u automobilskoj industriji, isprofilirao se kao brz i učinkovit projektant, došlo je vrijeme za preokret. Uglavnom, igrom slučaja, pojavila se prilika gdje me je Kufner iz D&D Plovila kontaktirao za pomoć u izradi projekta jedrilice, što sam odlučno prihvatio. To mi je bio izazov jer projekt ojedrene jahte je totalno druga i kompleksnija priča od brodice. Osnovana je firma za koju mislim da je danas najuspješnija u Hrvatskoj po pitanju proizvodnje i novih modela. U samo četiri godine porinuto je oko 20 jahti. Radi se o modelima Kufner 54 i 50 stopa. I model 37 izlazi upravo sa CNC obrade. O projektima u Rimcu ne smijem javno pričati koliko god interesantni bili, u D&D plovilima spominju novi model oko 64 stope klasične jedrilice, a u meni tinja želja za nekakvim deplasmanskim motornjakom ili katamaranom jer je to sad jako popularno na tržištu.
