'Zlatni' Antonio ponos Šibenika i inspiracija mnogima

Petnaestogodišnjem Antoniju kolica nisu prepreka u osvajanju zlatnih medalja: ‘Planovi su mu iskušavanje granica mogućeg’

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Antonio Šaršanski ime je koje su zasigurno brojni Šibenčani čuli, a sve vijesti u medijima u kojima se spominje vezane su uz njegove sportske uspjehe i osvojene medalje u karateu. Antonio je 15-godišnjak s dijagnozom Charcot–Marie–Toothova neuropatije i u invalidskim je kolicima, ali on ne dopušta da invaliditet bude ono što će ga obilježiti. Treće je i najmlađe dijete u obitelji kojem su dvije starije sestre uzor u svemu, a od rođenja je uključen u normalan život zajednice.

– Redovno je pohađao vrtić, kasnije osnovnu školu. Zdravstvene poteškoće su uočene negdje oko njegove treće godine života, no tek prije godinu i pol dobili smo potvrdu dijagnoze da boluje od CMT tip 2A2A (Charcot–Marie–Toothova neuropatija). Od vrtića preko osnovne škole imao je sreću da bude uz divne odgajatelje, kasnije i učiteljicu u nižim razredima osnovne škole kad smo se svi već naviknuli da ono što slijedi će biti cjeloživotna borba. U školi je odličan učenik i ide po redovnom individualiziranom programu, pomoć asistenta ima od 2. razreda i isti će mu trebati i u daljnjem školovanju. Kod upisa u srednju školu postalo je jasno da, iako su uloženi određeni napori u poboljšanju prava OSI, da slijede još godine i godine upiranja u sve ono što se može i mora poboljšati. Naime Antoniju je utvrđena 90 posto tjelesna invalidnost, dok je urednih kognitivnih sposobnosti te mu ovaa kombinacija poteškoća stvara znatne probleme jer sustav školstva nije nimalo pripremljen na prijem učenika ovakvih karakteristika. To nas je u konačnici, uprkos odličnim rezultatima, usmjerilo na upis jedine škole koja do sada ima iskustva u radu sa OSI. Tako da od jeseni Antonio kreće u srednju Ekonomsku školu – priča nam njegova majka Lucija.

 

Antonio je pohađao OŠ Meterize koja je najmlađa škola u gradu i ima lift i bila je dosta prilagođena učenicima s poteškoćama. Kod srednjih škola je problem, objašnjava Lucija, što učenici s poteškoćama uglavnom upisuju smjerove u Ekonomskoj i Obrtničkoj školi gdje nastavni kadar, temeljem iskustva, ima znanja u radu s učenicima s poteškoćama dok su druge škole na neki način za to zakinute pa i budući učenici s poteškoćama.

– Istina je da je Antonijev prvi izbor bio smjer u Tehničkoj školi za koji nije mogao dobiti suglasnost medicine rada i škole, iako Ministarstvo i Agencije tvrde da je svaki smjer ovisno o kognitivnim sposobnostima moguće individualizirati. Kod nas nije problem kad OSI u invalidskim kolicima upiše smjer poput vodoinstalatera, ali jest kad osoba ne može precizno prostoručno crtati iako se u praksi i u stvarnom životu danas sve crta putem računala. Kad pričamo o Šibeniku i koliko je on prilagođen osobama s invaliditetom, moram kazati da je to grad koji sve više dobiva konture grada po mjeri čovjeka, no treba izglancati stvari koje se i u dobroj vjeri rade površno. Najočigledniji primjer loše odrađenog posla su spušteni rinzoli koji su aljkavo odrađeni, a neki su opasni i za obične prolaznike poput spuštenog rizola kod parka Roberta Visianija uz Poljanu. U takvim zahvatima ne bi trebalo biti srama i ustručavanja kontaktirati udruge i OSI, pa i sjesti u invalidska kolica i isprobati funkcionalnost. Vizualno dobro odrađen posao mora biti i funkcionalan. Nadalje postoje institucije u kojima nije omogućen pristup OSI poput CZSS, HZZO, HZMO, suda, policije….Sve su to sitnice koje otežavaju život OSI ili šetnja starom gradskom jezgrom kad nakon obilaska katedrale ne možeš sići na rivu – priča nam.

‘Bolesti poput CMT-a nije lako da ga obuzda’

Antonio na sportskim terenima niže uspjeh za uspjehom, a za to je glavni ‘krivac’ profesor Nikica Blažević iz Centra za odgoj i obrazovanje djece Šubićevac.

– Jedan duži period kao njihov vanjski korisnik imao je pristup raznim uslugama među kojima neurofedbacku i kineziterapiju gdje ga je profesor Blažević uveo u svijet sporta podučavajući ga na njemu primjeren način najviše košarci i stolnom tenisu. Kako smo prije cca tri godine postali ‘preveliki’, našli smo se u problemu. Antoniju je uz fizikalnu terapiju koju redovno odrađuje ,potreban sport ne samo zbog jačanja organizma nego i socijalizacije. U tom trenutku u Šibeniku nismo mogli naći klub u kojem bi se isti mogao baviti sportom, no nismo odustajali te smo informacije tražili i od Saveza sporta grada i županije, Paraolimpijskog saveza…  Tražeći informacije naišli smo i na obavijesti o odobravanju sredstava za više gradskih klubova koji su prošli na projektu EU vezano za uključivanje u sport ranjivih skupina među kojima su i OSI. Od svih klubova uspjeli smo ostvariti vrlo dobru i uspješnu suradnju sa KK Galeb čiji su trener Ivo Križanac i prof. kineziologije Žana Štimac ga redovno tijekom trajanja projekta individualno trenirali. Trener Ivo Križanac ga je uspio pripremiti da se isti može priključiti i starijoj ekipi koja trenira košarku u kolicima pa je ubrzo postao član KKI Šibenik. Bez profesora i trenera Križanca Antonio, sigurno ne bi razvio ovoliku ljubav prema sportu niti bi mogao napredovati na ovaj način. Da, poteškoće su tu jer svjesni smo da CMT ne dopušta da on napreduje kako bi on htio, no uz ekipu koju ima uz sebe ni bolesti poput CMT-a nije lako da ga obuzda – objašnjava nam Lucija odakle ta ljubav prema sportu.

Iza svih tih aktivnosti i uspjeha krije se puno roditeljskog truda, a ponekad i odricanja. Ipak, Lucija smatra da je na svakom roditelju da gura i bude uzor djetetu. Sa svakim od svoje troje djece radili su na isti način. Sa Antonijem je ipak nešto drugačije jer za razliku od sestara realno zahtijeva puno veći angažman, priča, no kad vidiš da dijete uživa u aktivnostima koje radi, tad je svaki problem manji.

 

 

– Kod djece bez poteškoća, kako odrastaju, manje je potrebe oko brige i pružanja pomoći u osnovnim životnim potrebama i veća briga dok ih se čeka u noćnim izlascima. No, i u ovom slučaju čovjek se prilagodi i gura svom snagom koliko može. Naš je cilj, bez obzira na dijagnozu, pomoći Antoniju da bude što obrazovaniji, kad mu već škola ide i samostalniji, društveno aktivan i da zaista izraste u zadovoljnu osobu koju invalidnost neće dominantno obilježiti. Sad već sigurno možemo reći da nikada neće biti osoba bez poteškoća, no nema alibija da ne nalazi način da te poteškoće umanji i od života uzme ono najviše što može.

‘Plan je otići na Olimpijadu’

Kad smo kod odrastanja, Antonio je taman u tinejdžerskim godinama, aktivan je, možda čak aktivniji od prosječnog tinejdžera, a pubertet…

– Eh da, taj pubertet je isti kao i kod ostalih tinejdžera. Poteškoće kojih s vremena na vrijeme ima zamjenjujemo bogatim društvenim životom kad mjere vezane uz koronu to dopuštaju. Sigurno je aktivniji od prosječnog tinejdžera. Aktivan je član udruge Aurora, često se druži i sa članovima udruge Mladi EU, trenutno pohađa radionicu španjolskog jezika kojoj smo se priključili nakon što je pandemija zatvorila školske dvorane i prisilno prekinula treninge košarke u kolicima. Pratimo zbivanja u gradu i okolici te koristimo svaku priliku da se uključi u aktivnosti koje ga zanimaju. Eto u planu je i radionica ‘vertikalnog plesa’, jednog dana možda i ronjenje o kojem u udruzi pričamo već neko vrijeme…..Uz školu sport je najvažnija stvar na svijetu koja ga zanima. Društven je i voli druženja sa vršnjacima među kojima ne pravi razlike radi li se o OSI ili onima koji nemaju poteškoće. Povremeno zaigra šah, uživa u društvu mačka Viktora, krenuo je svirati usnu harmoniku…dok napišete članak tko zna šta će mu još pasti na pamet- smije se.

Njegovi uspjesi svakako su velika motivacija i drugim mladim ljudima, ali i pokazatelj da kolica ne moraju biti prepreka u ostvarivanju snova.

– Planovi su mu očito iskušavanje granica mogućeg, a često u nekoj polušali zna reći da mu je plan otići na Olimpijadu, samo da ne zna u kojem sportu. Koliko god je u malim sredinama malo sportova koji su prilagođeni OSI, a još manje aktivnih klubova, toliko je i pasivnosti OSI da se aktivno bave sportom. Sport je danas u ovom sjedilačkom, a ubrzanom tempu života, prijeka potreba za sve. Kod OSI to znači i podizanje kvalitete svakodnevnog života, no zahtjeva puno veći angažman obitelji i bliskih osoba pa očito mnogi brzo izgube interes te samo najuporniji opstanu. Antoniju ne nedostaje upornosti i ustrajnosti pa se samo nadamo daljnjoj potpori lokalne zajednice klubovima u kojima treniraju OSI. Naravno ambiciozan je i glede školovanja i svakako nakon srednje škole namjerava upisati studij, a o kojem smjeru će odlučivati kad za to dođe vrijeme. Dugoročne planove uvijek CMT može poremetiti tako da okvirni planovi postoje, a odluke se ne donose prije vremena – govori Lucija.

Kao članovi udruge jači i vidljiviji

Kad pričamo o njegovim uspjesima, brojnim hobijima i interesima, nemoguće je ne spomenuti Udrugu osoba s invaliditetom Aurora koja je svakako jedan od bitnih kotačića u ovoj priči.

– Udruga Aurora postoji nekih osam godina, a mi smo njihovi članovi zadnjih 4-5 i bez obzira koliko kao pojedinci bili progresivni i uspješni, kao članovi udruge smo jači i vidljiviji. Do pandemije udruga je imala uigran način rada sa svojim korisnicima organizacijom aktivnosti na tjednoj bazi od organiziranja raznih radionica, predavanja, druženja…u konačnici udruga je inicirala i osnovala KK OSI Krka Šibenik koji postoji 2 godine. U klubu na volonterskoj bazi rade dva trenera prof. kineziologije L. Čupić i J. Knežević zahvaljujući kojima su se naši članovi okitili brojnim medaljama. Niti jedna OSI kao ni članovi njihovi obitelji ne mogu i ne smiju očekivati da i dalje neće trebati velik angažman u ostvarivanju prava OSI jer godine i godine su potrebne da dalje napredujemo u uklanjanju barijera koje postoje u društvu. Posebice jer je invalidnost toliko širok pojam i poteškoće su vrlo širokog spektra pa ih je zahtjevno ublažiti, a još teže ukloniti. Otvaranjem tema o OSI i njihovim uspjesima svakako pokazuju da invaliditet nije i ne smije biti alibi za pasivnost većeg broja prilično funkcionalnih OSI, a s druge strane treba poticati i lokalnu zajednicu da daje veće potpore u osiguranju infrastrukture i poticanja rada trenera i klubova sa djecom i mladima s poteškoćama. Da, kod OSI je sve teže i zahtjeva puno više uloženog truda, ali je možda time i osvojena medalja slađa. Zamislite ponos mog dječaka koji je u svoj grad donio više zlatnih medalja osvojenih u parakarateu. On je ponosan Šibenčanin, ponosan član KK OSI Krka Šibenik, ponosan član udruge Aurora….ima li ljepšeg osjećaja od tog da usprkos svim poteškoćama, možeš biti ‘zlatan’? – kaže nam za kraj.

 


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.