Olga Popova, 38-godišnjakinja je koju sam upoznala 30. ožujka. Točno 34 dana od početka ruske invazije na Ukrajinu. Upoznala sam je u uredu Crvenog križa u Šibeniku, a intervju smo dogovorile uz pomoć njihovih neumornih djelatnika.
Dok sam je kratko čekala da dođe, u tom malo prostoru nisam mogla ne primjetiti ljude koje mirno sjede, ali mislima su negdje drugdje. I jednog malog ukrajinskog psa koji kao da razumije sve što se događa. Toliko nevidljivih emocija u tako malom predsoblju.
Djelatnica Crvenog križa došla je u ured u pratnji sitne žene, mladog, ali ispaćenog lica.
Mojoj sugovornici kazala je kako će biti u susjednoj prostoriji ako joj nešto bude trebalo. U skoro šest godina mog posla, nikad se nisam osjećala uplašenije. Zato što sam željela njezine riječi vjerodostojno prenijeti. Željela sam da se njezine riječi čuju točno onako kako ih je izrekla.
Na pitanje kako je, odgovara mi s nadom.
– Imam razgovor za posao u jednoj banci, 15 godina sam radila taj posao – kaže mi Olga koja iščekuje zoom sastanak u ponedjeljak.
Ova mlada žena svoj je dom u Kijevu zamijenila Brodaricom. Ona, njezin šestogodišnji sin i majka. Suprug i otac koji je invalid morali su ostati u Ukrajini.
Ipak, zahvaljujući internetu i brojnim aplikacijama, sa suprugom se čuje svakodnevno, više puta.
– U strahu sam, moram stalno komunicirati s njima jer se bojim što bi se moglo dogoditi. Želim znati što se događa – govori.
Kijev je Olgin dom pune 22 godine, iako se rodila u regiji Nikolajev. Nakon studija je sa suprugom kupila stan u kojem su do kobnog 24. veljače živjeli zajedno.
U blizini njihovog stana koji je još uvijek čitav, nalaze se škola i policijska postaja, nekoliko zgrada je oštećeno , a kako nam je potvrdila, to su Rusima ‘omiljene’ mete.
– Znate, 24. veljače moj suprug slavi rođendan. Umjesto da toga dana slavimo, u pet sati ujutro čula sam neki čudan zvuk i pitala ga što je to. On je samo rekao ‘Rusi su počeli rat’. Nakon prvotnog šoka, u nekoliko minuta sam uzela sve što nam je bilo potrebno i onda smo zajedno sa sinom otišli iz stana. Sve to u sat vremena. Morali smo ići po moju majku i izaći iz Kijeva. Sam izlazak automobilom iz grada trajao je šest sati. Nama je veliki problem stvaralo to što živimo na lijevoj strani Kijeva, a morali smo ići na desnu, prema zapadnoj Ukrajini. Odluka da krenemo odmah pokazala se kao najbolja, jer su tada gužve bile manje. Dok sam vozila vidjela sam mnogo uništenih automobila. Ljudi su naime, zbog šoka i stresa, bili gotovo pa nesposobni voziti, tako da je bilo mnogo prometnih nesreća. Imala sam goriva za svega 200 ili 300 kilometara, a nakon što smo stigli do jednog malog sela izvan Kijeva, muž mi je javio da ne možemo ići uobičajenom rutom jer je previše opasno. Došli smo potom na Žitomirsku cestu, tu je situacija bila ‘normalnija’. Ipak, morala sam stati na pumpu, a dozvoljeno je bilo svega 20 litara po automobilu. Sreća, imam ekonomičan auto i uspjeli smo stići do Lavova – govori.
Tamo su ostali tjedan dana, a uskoro su Rusi počeli bombardirati i zapadni dio. Brzo su shvatili da moraju napustiti Ukrajinu, a prva postaja bila je Mađarska. Tamo su se odmorili i nastavili put za Njemačku.
– U Njemačkoj nismo mogli dugo ostati, jer je žena koja nas je primila objasnila kako joj dolaze članovi obitelji koji su također bježali od rata u Ukrajini. U dogovoru sa suprugom odlučili smo kontaktirati poznanicu u Hrvatskoj. Naime, tu smo od rođenja sina svake godine dolazili ljetovati. Krenuli smo u 21 sat, vozila sam cijelu noć i u tri popodne stigli smo na Brodaricu. Ne znam koliko sam kilometara prešla od početka rata do dolaska u Hrvatsku, mora biti na tisuće – govori.
Poznanici su im na Brodarici dali stan na dva mjeseca, a kaže da ne zna što je dalje čeka.
– Od policije još nisam dobila osobne dokumente, ali zapravo imamo sve što nam treba. Krov nad glavom, hranu i nešto novca. Sin mi je prestrašen, jako je zabrinut za tatu i djeda. Posebno mu je teško, to nije onaj isti dječak. Nema kontakta s prijateljima i boji se. Primjerice, razgovor za posao se trebao održati u Zagrebu. No, daleko je, sin se boji ostati samo s bakom, a taj put košta i ja ne znam koliko će mi novca još biti potrebno. Sve to otežava ovu situaciju, a ja znam da bi mu se trebala još više posvetiti. Međutim, jako sam zabrinuta i zapravo obuzeta svakom vješću koja pristiže iz Ukrajine. Jednostavno, svi se bojimo – govori.
Ipak, kaže nam, u Kijevu stvari još uvijek funkcioniraju ‘normalno’ – koliko je to moguće. Imaju hranu i vodu, struju…
Njezin suprug se trudi što češće fizički otići na posao, u sjedište svoje tvrtke. Radi kao analitičar u jednoj poljoprivrednoj kompaniji, ali najčešće radi od kuće i pomaže u opskrbi.
Razgovaramo o nadi u prestanak rata. Pitala sam je što želi poručiti svim onima koji su ostali u Ukrajini. Dotad smirena Olga ne može progovoriti. Teško je naći riječi utjehe za nekog tko se boji za život svojih najmilijih, za svoj dom i svoju zemlju.
Teško je završiti razgovor s osobom kojoj je rat preokrenuo život u jedno jutro, u samo nekoliko minuta.
Teško je pronaći riječi kojima je možete utješiti i vratiti se u svoju dnevnu rutinu, u zemlji koja je prije 30 godina prolazila isto i vrlo dobro razumije sve njihove patnje.
– Ljudi žele živjeti u miru, želimo svoj život natrag. Toliko je nevinih ljudi stradalo, umrlo, nema ih više. Nije mi jasno zašto Rusi toliko mrze naš narod, zašto sve ovo rade. Ne mogu reći ništa drugo već da su životinje. Mislim da Rusi osjećaju veliki pritisak, mislim da razumiju sve što se događa, ali većina ih se boji. Međutim, oni koji ne progovaraju protiv ovog zla, također sudjeluju u ovom ratu. Moja obitelj i prijatelji, svi oni koji su otišli iz Ukrajine imaju samo jednu misao – žele se vratiti kući – kaže nam Olga za kraj.
U njezin mobitel upisala sam svoj broj, ako joj nešto bude trebalo. Poželjela joj sreću i ostala još malo sjediti. U nadi da će stvarno svijet dobiti priliku opet živjeti u miru, a da će Ukrajinci biti opet u svojim domovima, sa svojim najbližima.
Da će društvene mreže opet preplaviti sretni prizori iz Ukrajine, a da više nikada nećemo gledati uplakane majke, ljude u podrumima i djecu koja se igraju među ruševinama.
