Marko Triva uspješno vodi svoju Galeriju Juraj Dalmatinac već treću godinu za redom, za koju kaže da je samoodrživa, pa time stavlja pečat na svoju strast i ljubav prema umjetninama. Njegova ljubav prema umjetnosti raste od osnovnoškolskih dana, tim više što ‘nije znao povući dvije uspravne crte’ pa ga je fascinirao tuđi talent. Neko vrijeme razmišljao je o odlasku u Portugal i Španjolsku, gdje bi se bavio prodajom slika, no kako mu je otvaranje galerije u Šibeniku bila velika želja proteklih 14 godina, sve ostalo je stavljeno na stranu.
– Toliko se, zapravo, bavim umjetninama, da sam samo čekao trenutak u kojem će se stvoriti uvjeti kako bi pokušao s jednim takvim konceptom. Prije svega sam morao odabrati lokaciju. Odlučio sam se za Goricu, točnije za jedan poslovni prostor koji nije bio poslovno aktivan barem pedesetak godina, nasuprot našeg velikog kipara Ale Guberine. Osjetio sam priliku i potrebu da to mjesto bude moje i to na sjecištu puteva prema Tvrđavi, ali i prema Meduliću, počinje Marko.
To je bio logičan korak, jer je godinama putovao po cijelom Jadranu i zajedno s nekoliko prijatelja prodavao slike studenata koje su uvijek ‘prolazile’ kod kupaca.
– Šibenik je jedno jako malo tržište, no mi radimo nešto što je na razini koja je veća od splitskih i od zadarskih privatnih galerija. Kultura u Šibeniku je na odličnom nivou, ali ono što nam fali je stanovnika, malo više novaca i više života u staroj gradskoj jezgri, priča.
Htio je, kaže, potaknuti Šibenčane na još jaču ljubav prema umjetnosti. Prije svega, želio je da dođu u galeriju i pogledaju umjetničke slike, postavljaju pitanja, kritiziraju. Marko naglašava kako je hrvatsko slikarstvo u rangu sa hrvatskim sportom.
– Slikarstvo je jedna od najjačih grana u Hrvatskoj. S obzirom da je sport atraktivniji mnogi ga uzimaju ‘u usta’ kad se govori o slavi Hrvatske u svijetu. Osobno mislim da se to odnosi i na naše slikarstvo i kiparstvo. Čitavo 20. stoljeće premreženo je majstorima koji su imali svoje ‘mini’ epohe, to su umjetnici svjetskog glasa, pojašnjava.
Šibenčani su ljubitelji umjetnosti, vole posjetiti galeriju i razgledati ponudu. Kaže kako interesa uvijek ima, no kupovna moć im je slabija nego prije.
– Zima je teška, pretpostavljam kao i svima u staroj gradskoj jezgri. Ljeto je drugačije, kad stignu turisti, slike odlaze u sve djelove svijeta, a najviše one Berbera i Lipovca. Ipak, slike nisu ultimativan artikal, pa smo u galeriju ubacili primjenjene umjetnosti- keramike, vrhunskog hrvatskog nakita kao što su Sovilj i Borboleta, potom Anu Barbić Katičić koja je, recimo, dizajnirala FIFA-in trofej. Sve je ručni rad i apsolutno sve je umjetnost, kaže.
Od prodaje slika se može živjeti, jer ne kupuju samo Šibenčani.
– Kako smo dobro umreženi, a imamo i svoju web stranicu, kupci iz svih djelova Hrvatske pristižu u našu galeriju. Važno mi je da je galerija samoodrživa, a to sam i uspio. Međutim, nešto bi se u Hrvatskoj trebalo promijeniti. Kako sam već rekao, hrvatsko slikarstvo je izrazito moćno, no nedovoljno je valorizirano. Recimo, za početak bi bilo dobro kad bi u hotelima na zidovima bile slike pravih slikara, a ne raznorazni posteri. Ne postoji cehovska prava udruga slikara, nema više odbitka poreza na kupnju umjetnina, a političke krize još više urušavaju umjetnost. Ipak, mi igramo na duge staze i držat ćemo se kao bastion slikarstva, zaključuje Marko.
