Biti medicinska sestra najteži je posao koji ćeš ikada voljeti jer on je više od posla, on je način življenja, stoji u jednoj izreci, a to nam potvrđuje i Snježana Jušić, medicinska sestra s kojom smo razgovarali povodom Međunarodnog dana sestrinstva koji se danas obilježava.
– Medicinska sestra sam postala spletom okolnosti, sjećam se da su moji roditelji znali govoriti kako je to zanimanje gdje se žene najlakše zaposle. Moram priznati kako u početku nisam znala što ovaj poziv nosi, a tu riječ koristim jer ovo nije posao, ovo je poziv i način života. Medicinske sestre su te koje su jedine uz čovjeka od rođenja do smrti, one dijele one najljepše i najtužnije trenutke s pacijentima i njihovim obiteljima. Biti medicinska sestra ne znači samo odraditi posao i u 15 sati kada završi radno vrijeme isključiti se jer ovdje je posao i privatni život teško odvojiti. Osim što je fizički naporan, usudila bih se reći da je na toj jednoj emocionalnoj razini još teži. Često ljudi misle kako se medicinski djelatnici s godinama naviknu na teške stvari, ali to je nemoguće i sve to ostavlja trag – priča nam Snježana, pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo.
Iza Snježane je 30 godina rada u šibenskoj bolnici gdje je provela cijeli radni vijek, od Koronarne jedinice gdje je dugi niz godina radila kao srednja medicinska sestra preko odgovorne sestre koronarne jedinice do današnje funkcije glavne sestre koju obnaša već četiri godine.
Radila je i za vrijeme Domovinskog rata, a taj period opisuje kao nevjerojatan.
– Svjedočili smo nepredvidljivim situacijama iz dana u dan, bili smo obavezni biti na radnom mjestu i nije se pitalo radimo li tri dana ili pet bez prekida, ali osjećalo se jedno zajedništvo i čak prkos. Često se kolegice i ja znamo podsjetiti kako se nikad više nismo smijali nego tih dana, naprosto je bilo lakše tako raditi. Bilo je to pomalo kaotično vrijeme, radili smo na nekoliko lokacija, pod uzbunama, ali kad se to prođe neke druge stvari u životu se drugačije gledaju – objašnjava nam.
Žene prevladavaju
U ovom zanimanju žene prevladavaju, a gledajući situaciju danas i prije trideset godina, Snježana ne primjećuje velike razlike.
– Kad sam ja išla u srednju školu u mom razredu je bilo šest kolega, a čini mi se da je slična situacija i danas. Naravno, u bolnici imamo nekoliko muških kolega koji savršeno odrađuju svoj posao, a posebno je Odjel psihijatrije nezamisliv bez kolega kojima odajem veliko priznanje za sve što rade – otkriva nam glavna sestra.
Dok su žene i dalje brojčano nadmoćnije u ovom zanimanju, neke stvari su se ipak promijenile. Neki će kazati ništa, dio kolegica će u nekoj vrsti apatija kazati da je danas gore, ali Snježana smatra da se dosta toga promijenilo, prvenstveno na polju obrazovanja.
– Kada gledamo obrazovanje danas govorimo o brojci od oko 500 magistara sestrinstva, više od 400 diplomiranih, desetak sestara na doktorskom studiju i više od 10 tisuća prvostupnica, odnosno viših sestara. Struktura obrazovanja je došla do akademske razine jer jedino obrazovanjem možemo graditi profesiju. Druge promjene su svakodnevne, medicina napreduje iza dana u dan, sestre moraju pratiti napredak, ulagati u znanje i sebe jer njihov rad se ne može izuzeti na način da one ostanu na istom mjestu gdje su bile prije 30 godina, a medicina ide dalje. Osnivaju se brojna stručna društva, ne samo bazirana na Hrvatsku, i ono što mogu kazati je da sa znanjem i stručnošću ne zaostajemo za sestrama vani – objašnjava Snježana.
Hrvatske medicinske sestre stručnošću i znanjem mogu konkurirati bilo kojoj medicinskoj sestri iz mnogo većih i naprednijih država što im omogućuje jednostavniji pronalazak posla vani. O odlasku sestara vani se dosta govori, no Snježana smatra da brojke, barem što se šibenske bolnice tiče, nisu velike.
– O tome treba razmišljati na razini države. Granice su otvorene, ljudi idu tamo gdje misle da će im biti bolje. Liječnici i medicinske sestre koje su otišle manje su fokusirane na plaću, a puno više na uvjete rada. Jedan od glavnih kriterija nezadovoljstva i odlazaka su prekovremeni sati koji se ostvaruju kada postoji manjak ljudi. Nadalje, tu je i problem kada medicinska sestra, bez obzira na formalno obrazovanje, često radi posao koji je na nižoj razini obrazovanja. Sve su to problemi na razini države i rješenjem toga bi se i relaksirala cijela problematika- smatra Snježana.
U Hrvatskoj ne postoji brojnija profesionalna grupacija od medicinskih sestara i prema posljednjim statističkim podacima ima ih više od 40 tisuća.
– Dosta se priča o zanimanjima koja će u narednim godinama nestati i gdje će ljude zamijeniti robote. Medicinske sestre neće nikada – osvrće se Snježana na nezamjenjivost medicinskih sestara.
Najljepši poziv na svijetu
Snježana izbor svog zanimanja nije nikad požalila i da se ponovno rodi ovaj put bi sa sigurnošću izabrala ovaj poziv.
– Rodilište možda obiluje najljepšim trenucima i neka tako bude, međutim postoji bezbroj prekasnih trenutaka i na drugim mjestima. To su trenuci kada pomognete nemoćnoj osobi, pa makar se radilo i o naizgled maloj stvari. Jedan moj kolega je napisao magistarski rad u kojem je opisao kako se osjeća čovjek koji ne može sam sebi pobrisati znoj. Zvuči sitnica, ali pokušajmo zamisliti kad vam se znoj slijeva u oči i dođe netko tko vam ga pobriše. To su na prvi pogled sitnice, ali čovjeku koji je nemoćan to je najveća stvar na svijetu. Mali znak pažnje, razgovor ili samo osmijeh, pacijentima to puno znači i čini veliku razliku. Ljudi kad su u bolnici, a svi smo bili, jesmo ili ćemo biti pacijenti, osim što trpe fizičke smetnje uplašeni su i nesigurni. Medicinske sestre su uz njih u svakom trenutku i zbog njihove konstantne prisutnosti upravo su one te kojima će se najčešće i povjeriti. Kad se sve to stavi na okup tvrdim da je taj poziv posao najljepši na svijetu – zaključuje naša sugovornica.
