Anitu Ručević u Šibeniku većina ljudi poznaje kao Đinu, krojačicu i dizajnericu kojoj je šivanje u krvi od malih nogu. Rođena Slavonka odrasla je u krojačkoj obitelji i nakon završene gimnazije za nju je postojao samo jedan put koji se činio ispravnim – igla, mašina i konac.
– Roditelji su imali krojački salon za muškarce i žena, a nakon završene gimnazije i ja sam krenula tim putem. Niti jedno drugo zanimanje nije dolazilo u obzir jer ovo sam voljela i dan danas volim. Biti krojač je poput umjetnosti, kao što se slikarstvo ne može naučiti, tako ni ovo. S tim se jednostavno rodiš – priča nam Anita kojoj je Šibenik postao stalna adresa davne 1971.godine.
Iako je i suprug rođeni Slavonac kojeg zna od djetinjstva, a upravo joj je i on dao nadimak Đina, život ih je doveo u Krešimirov grad.
– Suprug je studirao u Splitu i iako je on bio opcija za život, Šibenik me očarao i mogu slobodno kazati da je to bila ljubav na prvi pogled. Pogledala sam ga s mora, gore sa Tanaje i rekla sam da ću radije živjeti u malom gradu u centru, nego u velikom u koji uvijek mogu otići u šoping ili što već bude trebalo. Ali znate, nekoliko godina nakon što smo doselili u Šibenik počeli su se otvarati dućani, grad je živnuo i nije ni bilo potrebe odlaziti u veće gradove. Sve što vam je trebalo mogli ste pronaći tu. Već smo 48 godina ovdje i nikada nisam požalila odluku da dođem ovdje živjeti. Smatram da bi ljudi trebali uvijek gledati na ono najljepše i jako mi je žao kad čujem da kažu da im je samo otići iz Šibenika. Pa nisu svjesni gdje žive – priča nam naša sugovornica.
Sjeća se dobro i kako se prije živjelo u Šibeniku, koji je šušur vladao u centru grada i kako su ljudi prije išli u šetnje. Toga danas nema, ljudi su izgubili neke stare navike i češće odlaze u šoping centre.
Utječu li radovi na Poljani na posao, pitamo je.
– Nimalo jer kod mene ljudi dolaze ciljano i ne mogu reći da se osjeti pad posla. Ali da se osjeti da u gradu ima manje ljudi, ima. Mada to nije nešto što je došlo preko noći – objašnjava.
Krojački salon u centru grada je otvorila 1996. godine, nakon što je položila razliku stručnih predmeta za krojača i nakon što su djeca stasala. Iako ispočetka nisu radili popravke, ubrzo su shvatili da je Šibenik premali grad da bi se bazirali samo na šivanje večernjih haljina.
– Večernje haljine su ono što uistinu volim šivati, ali radimo sve pa i popravke jer kao što sam dosta puta rekla, radije ćemo uzeti popravke nego da popravljamo popravke. Iza svakog komada koji uzmemo stojimo financijski i ako mušterija nije zadovoljna kako je napravljeno, otići će – kaže nam kratko i jasno.
Neobične svečane haljine su ono po čemu je poznata, ali i po brojnim revijama na kojima je sudjelovala i čiji je ‘stup’ uvijek bila. Revija više nema jer, kako nam kaže, izguštirala se i sada se bazirala na neke druge stvari.
– Bazirala sam se na posao, sad su tu i unuci i jednostavno vrijeme nosi svoje. To su bila lijepa vremena, sjećam se Monture, revija ispred Vijećnice, dolje gdje ih je svatko moga vidjeti i biti dio toga. Ja se više ne trebam pokazivati, ali ako bude trebalo uskočiti negdje, uvijek sam tu – govori nam Đina.
Kroz njezin salon je prošlo dosta učenika, neke je usmjerila na fakultet, neki su se nastavili baviti ovim poslom, ali ovo je zanimanje koje odumire.
– Zanatska zanimanja polako, ali sigurno odumiru. Zašto? Puno je razloga, ali smatram da je jedna od stvari koja je utjecala na manjak interesa među mladima i činjenica što se kod podučavanju možda trebalo pristupiti i na drugačiji način. Djecu treba uvesti u ovo zanimanje na pravi način, dati im materijal i da kroje suknju, ne gledati kako će naučiti teoriju koja i nije toliko bitna. Djeca izgube volju na taj način, ali kad im daš u ruke nešto opipljivo, kad oni nešto sašiju i vide što su napravili, to će cijeniti i zavoljeti ovaj posao. Zanatski posao se mora voljeti jer inače neće valjati. Najviše sam voljela kad bi kod mene netko došao i kazao da ne zna jer takvu osobu ja mogu naučiti i oblikovati kako treba – objašnjava nam Đina.
Iako će sljedeće godine proslaviti 70. rođendan, volje za radom ne manjka jer joj to, objašnjava, u genima. Otac je dugo radio, a ni ona nije navikla mirovati.
– Dok se mogu sagnuti da uzmem mjere, ja ću raditi. Nisam tip koji miruje i da provedem popodne ležeći, idući se dan ne bih mogla maknuti od bolova. Volje za radom ne manjka jer radim ono što volim –priča nam
A kad pričamo o šivanju i krojenju, neizbježno je pitanje o modi.
– Ja ne volim ništa što je moderno. Odnosno, nikada neću nositi nešto samo zato što je to moderno i svi nose. Svatko treba modu prilagoditi sebi, a ne da vas moda prilagođava – kaže nam za kraj.
