Nakon 44 dana hodanja i 1150 prevaljenih kilometara Šibenčanka Maja Klarić i njezin dečko Goran Blažević stigli su na mjesto odakle su i krenuli, hram Ryozenji, prvi od 88 hramova koje su posjetili hodajući po otoku Shikoku, prateći budističko hodočašće.
– Naše je hodačko putovanje po Putu 88 hramova trajalo oko mjesec i pol dana, koliko nam je trebalo da obiđemo otok Shikoku prateći dijelom njegovu obalu, ali i zalazeći u unutrašnjost kako bi posjetili hramove u planinama. Putovanje je podijeljeno u četiri regije, od kojih je svaka bila zanimljiva na svoj način. Nakon prve dvije regije, Tokushima i Kochi, gdje smo se više-manje upoznavali s ovim putem i kulturom koja nam je dotad bila sasvim nepoznata, u regiji Ehime već smo se prilično opustili.
Put nas je dalje vodio sâm, mnogobrojne strelice pokazuju smjer i uglavnom je lako pratiti ih. Postajale su rjeđe kad bismo zašli u veće gradove pa smo se tamo morali snalaziti oslanajući se na Google Maps i vodič koji smo kupili na početku putovanja. Knjiga ‘Shikoku Japan 88 Route Guide’ osnovna je knjiga za sve koji se žele upustiti u ovo putovanje. U toj su knjizi detaljno prikazane sve dionice, geografska obilježja, položaj i povijest hramova, obližnje trgovine u kojima smo se opskrbljivali hranom, ali i smještaj za hodočasnike, jeftiniji hoteli, takozvani minshuku ili ryokan, poneki hostel i slično -priča nam šibenska putopjesnikinja Maja Klarić.
Što se smještaja tiče, tijekom putovanja nastojali su što više koristiti zenkonyado ili tsuyado, ne samo kako bi uštedjeli novac, već i kako bi bolje iskusili gostoprimstvo ovdašnjeg stanovništva. Zenkonyado je besplatni smještaj koji nude lokalci naročito privrženi hdočasnicima i voljni pomoći im, ne tražeći ništa zauzvrat. Nailazili su na razne kućice, odvojene prostorije, sa strujom i vodom, ponekad i s tušem i klimom, ne mogavši vjerovati da je netko ostavio sve to otključano i na raspolaganje hodočasnicima u prolazu. Besplatni smještaj u hramu, tsuyado, bio je zanimljivo iskustvo, uistinu je neobično navečer lijegati i ujutro ustajati u budističkom hramu koji, čim se ljudi iz njega povuku ljudi, odiše nevjerojatnim mirom, pričaju Maja i Goran.
– Ovo se putovanje po mnogočemu razlikuje od naših drugih hodačkih putovanja. Fizički je zahtjevnije od Camina jer su usponi veći, ali i psihički, jer su neke gradske dionice bile prilično monotone. No njegova su najveća posebnost ljudi i susreti s njima. Kao i onsen, hehe! Izvori termalne vode koje možeš vrlo jeftino koristiti, za svega 30-ak kuna, i u kojima se možeš okupati i zagrijati na kraju hladnog, zimskog dana bili su nevjerojatno iznenađenje – pričaju nam.
Hodajući kroz druge dvije pokrajine na ovom putu, Ehime i Kagawa, već su počeli osjećati prve znakove umora od hodanja i monotonije okoliša jer je put sve manje vodio kroz prirodu, a sve više po gradovima i selima pa su nastojali to iskoristiti kako bi kušali lokalnu hranu, porazgovarali s ljudima, proširili obzore što se tiče povijesti i kulture ovog naroda.
– Shvatili smo da je disciplina koja se viđa na svakom koraku i kod djece i odraslih nešto što je u Japance usađeno odgojem i što se ponekad može protumačiti i kao manjak slobode na koju smo mi naviknuli. Sve u svemu, Japanci su veoma pristojan narod, uvijek voljni pomoći, čak i kad ne znaju ni riječ engleskog. Stanovništvo otoka Shikoku svakodnevno nas je oduševljavalo malenim poklonima (ossettai) kojima su ozražavali svoju podršku i tako nam pomagali da nastavimo dalje, okrijepljena tijela i duha – injihovi su utisci o Japancima.
Kad su napokon stigli i do posljednjeg, hrama broj 88, odlučili su postupiti kako nalaže tradicija i vratiti se pješice do hrama 1 kako bi zatvorili krug po ovom otoku, ali i u sebi.
– Dolaskom do jedinice susrećemo nove hodočasnike, Japance i strance koji se tek upuštaju u ovu pustolovinu i kojima rado dijelimo korisne savjete… Preostalo vrijeme u Japanu iskoristit ćemo da posjetimo obližnje gradove kao što su Kyoto i Nara premda je uvijek zamorno obilaziti velika mjesta nakon dugotrajnog pješačenja. Naviknuti na dnevnu rutinu hodanja od 20 do 30 kilometara sad moramo drugačije osmisliti dan. No, kao i uvijek na putovanju, uvjereni smo da to neće biti odveć teško – zaključuju.
Maja i Goran svoje će hodačko putovanje po Japanu predstaviti na ovogodišnjem Croatian Travel Festivalu krajem svibnja u Šibeniku, pa ih svakako dođite poslušati. Maja je najavila i novu knjigu nadahnutu ovom neobičnom pustolovinom i zanimljivom dalekoistočnom zemljom, a sve novosti vezano uz to, kao i nastavak putovanja po Japanu, možete pratiti na njihovim Facebook stranicama ‘Goran Blazević 4 kmh‘ i ‘Maja Klarić, putopjesnikinja’. Za ljubitelje Majine poezije, prikladan haiku za kraj:
Šuma bambusa
škrguće i pleše na
proljetnom vjetru.
