Prije 25 godina u 17 sati i 57 minuta u Šibeniku je oglašena opća opasnost. Bio je to trenutak kada je započeo Rujanski rat, sedmodnevna bitka kojom je obranjen grad i koja predstavlja ključnu bitku u Domovinskom ratu. Tri minute prije šest sati oglasila se sirena koja je označila trenutak u kojemu su vojnici morali na bojišnice, a civili u skloništa. Prošlo je 25 godina, ali zvuk sirene i osjećaji koji su tada vladali se pamte.
-Nije baš ugodno čuti zvuk sirene jer ne nagovještava nikad nešto dobro. Budući da smo već po tadašnjim mjesnim zajednicama bili organizirani na dežurstvima, a i u tvrtkama, brzo sam se izorganizirao. Tada je vladala maksimalna atmosfera zajedništva tako da su to neopisivo pomiješani osjećaji neizvjesnosti, ali i odlučnosti da se doprinese obrani obitelji i grada. Tada sam se priključio ekipi gradske televizije i pomogao organizacijski koliko se moglo. Poseban doživljaj su bila ta zamračenja i ograničenja kretanja građanima. Trebalo se nekako kretati ulicama i u prometu bez svjetala, ali preživjelo se i to. Bio sam i u zgradi kazališta 20.9.1991. u 18,15 kada je minobacač iz Mandaline pogodio zgradu kazalištu. Mi iz kazališta prijavili smo se kao dobrovoljci u 113. brigadu, a Glavni stožer HV-a je formirao posebnu umjetničku jedinicu na nivou Hrvatske čiji smo pripadnici bili. Organizirali smo programe po skloništima, izbjegličkim centrima i na bojišnici – prisjeća se Željko Koloper tih rujanskih dana u Šibeniku.
Marijana Kužina, bivša Miss Universe, tog se ljeta živo sjeća. Završila je osmi razred i upisala srednju školu koju je željela.
-Iako je već tada bila “napeta” situacija i događale su se “barikade”, nitko zapravo nije vjerovao da će do rata uistinu i doći. Rat je bio nešto što se događa nekom drugom, nekad davno… Kada su se prvi put oglasile sirene za opću opasnost bila sam kod tete i taman na odlasku za doma. Nikome zapravo nije bilo jasno što se događa i što će se tek dogoditi pa sam ostala tamo “dok ne prođe uzbuna”. U tetinoj kući je bilo i sklonište za svih 70-ak susjeda iz okolnih kuća, pa tek kad su ljudi počeli pristizati nam je zapravo postalo jasno da je sve to ozbiljno i da smo zaista čuli sirene. To je potrajalo punih 7 dana, a dan iza toga mi je bio četrnaesti rođendan koji naravno te godine nisam slavila jer ga nismo mogli ni organizirati u tim uvjetima koji su prethodili. Škola je također prestala sa radom i sjećam se da smo i poslije, tijekom tih godina rata, imali skraćeni program i nerijetko smo išli u školu i pod uzbunom. U gradu je zavladala jedna potpuno tužna atmosfera, djetinjstvo nam je naglo prekinuto, a umjesto srednjoškolskih “briga”, mi smo vodili brige oko redukcije struje, zamračenja i osluškivanja zvukova sirena i granata. Ne ponovilo se! Nikome. Nikada – priča nam Marijana, danas uspješna vizažistica.
Olivera Slavica, jedna od naših najuspješnijih fotomodela i isto tako uspješna poduzetnica, tih se dana sjeća u magli.
-Sjećanja na te dane su tu, ali u magli hvala Bogu. Teško je išta reći o tome osim da je bilo strašno, da smo trčali u skloništa i da se toga uopće ne želim prisjećati. Ipak, mislim da je nama kao djeci bilo znatno lakši jer nismo bili svjesni mogućih posljedica, za razliku od naših roditelja – kaže nam Olivera koja je tada imala deset godina.
Šibenska fotografkinja Dolores Bura se živo sjeća ratnih vremena i šoka kad je čula prvu sirenu.
-Imala sam apsolutno predivno djetinstvo,prekrasne roditelje, bezbrižnost i sreću, ništa mi nije falilo, baš ništa…A onda je zasvirala sirena koju sam sanjala kroz čitavu osnovnu školu jednom godišnje, najružniji san ikad. Nisam imala pojma što taj san znači, a onda kada sam je čula u stvarnosti doživjela sam veliki šok i ogroman strah. Prijateljica je bila kod mene, mama je bila doma, a tata je radio. Mama je rekla da odemo do skloništa, ona je uzimala neke najosnovnije stvari. Sjećam se da smo prijateljica i ja trčale do skloništa dok sam ja osjećala najveći strah u svojemu životu. Podsjećalo me na moj san, samo što je uživo bilo još strašnije. Onda ,kao četrnaestgodišnjakinja, mislila sam da će avioni biti iznad nas i da će nas ubiti. Došle smo u sklonište, došla je mama i ne sjećam se baš previše tih prvih trenutaka skloništa. Znam samo da su mi odmah nakon dan, dva počele naticati oči ujutro i majka kao laborantica je shvatila da nešto nije u redu. Kontaktirali smo doktoricu i kako je bilo upitno hoće li Šibenski most pasti ili ne, odmah su me poslali za Zagreb. Tada je krenula četverogodišnja najveća kalvarija moga života koja je zauvijek promijenila moj život i život mojih roditelja – prisjeća se Dolores rata zbog kojeg je doživjela veliki stres i koji joj je, kako kaže, uništio cijeli život.
Franka Klarić, šibenska glumica, tada je imala četiri i pol godine i sjeća se svega, iako kako nam kaže, njezini roditelji tvrde da je bila premala.
-Možda je dio toga fantazija, ali sjećam se nekih fragmenata. Zvukova sirene, migova, pucnjave. Bili smo u skloništu u obiteljskoj kući u Docu i za vrijeme opće opasnosti sam pobjegla u stan jer mi je ostala neka igračka, izašla sam na terasu i čula pucnjavu.
Ali bez obzira na rat, video snimka mog petog rođendana, kojeg je gospodin Petrić zabilježio, pokazuje da je dvadesetak djece veselo, razigrano, istina u ozračju znakova Hrvatske vojske, gelera i čahura, pa ne znaš jel bi plakao ili bi se smijao – podijelila je Franka svoja sjećanja na događaje otprije 25 godina.
Nina Živković, socijalna radnica i predsjednica Udruge Ardura, tada je živjela na Baldekinu, četvrti vojnih zgrada, i osjetila je da se nešto događa.
-Ja sam tada imala devet i pol godina i taman sam krenula u četvrti razred osnovne. Imala sam osjećaj da se nešto događa, ali nisam znala što. Ja sam odrasla na Baldekinu, među vojnim zgradama, i cijela ekipa se s igrališta raspala budući da su mnogi od njih bila djeca časnika JNA. Sjećam se da smo se samo pozdravljali dok su oni odlazili. Mama je u tom periodu kupovala hranu i spremala je u torbu zajedno s dokumentima govoreći mi da to nosim u podrum ako nešto bude. Nisam se bojala jer nisam bila svjesna ničega.
Kad je sirena zazvonila baba i ja smo se spremale u grad i vratile se. Meni je to sve bilo čudno. Ništa mi nije bilo jasno. Cijela zgrada se spustila u podrum. Tata mi je bio na brodu negdje u Africi, a mama je morala ići raditi u bolnicu i u tih sedam dana samo se jednom pojavila da nas vidi. Baba nas je čuvala, odlazila svaki dan kuhati i gledati Santu Barbaru u stan, a mi smo se igrali u skloništu. Susjed dida Mate je svima napravio krevete, a i lijepili smo postere po zidovima i donijeli televizore u podrum. Tek nakon šest dana smo izašli i trčali do drugih zgrada da vidimo kako su uredili svoja skloništa, kome je bolje i što su oni radili.
Inače je vladala informacija da su na vojnim zgradama snajperisti i četnici, tako da je moja baba spavala sa sjekiricom za meso ispod kušina, ako slučajno dođu kod nas u podrum. Ostale su žene imale noževe. Sjećam se i samoposluge gdje sam pobjegla babi da kupim kinder ladu, tijekom trajanja uzbune, a tamo su ljudi kupovali sve što je bilo i stvarali zalihe. Nisam se bojala ni najmanje u tom periodu. Nisam bila svjesna što se događa, da netko može nastradati i izgubiti život. Samo nisam voljela zvuk detonacija, a i danas ga ne volim – živo se sjeća tih vremena Nina Živković.
Bitka za Šibenik u rujnu 1991. Hrvatskoj je tada donijela prvu značajniju pobjedu u ratu i spriječila planirano prepolovljavanje Hrvatske, ali ona je isto tako unijela nadu i potaknula moral.
foto: Muzej grada Šibenika/arhiva Šibenski portal
