– Svaku godinu djetinjstva koju sam provela u okolici Makarske znala sam gdje će i kada cvijeće procvjetati, a s obzirom da mi je želja cvijeću produžiti život, rodile su se slike s laticama zbog kojih je i otvorena suvenirnica. Sad imamo malo prošireni asortiman, ali ipak, najviše je naših radova, evo ja uprvo radem anđelčića za Božić počinje priču sestra Hildegard koju gotovo svakog dana možete vidjeti na Gorici u suvenirnici benediktinskog samostana sv. Luce.
Časna sestra Hildegard rođena je blizu Drašnica u Makarskoj, 1949. godine. Ona i njezina obitelj ostali su uz još pokoju stariju gospođu sami u selu nakon što su kuće srušene i spaljene za vrijeme II. svjetskog rata. Međutim, svi koji su odselili, dolazili su zalijevati svoje vrtove. Priča kako je to bilo jedno predivno, bezbrižno djetinjstvo, a najveću radost predstavljalo joj je cvijeće, pogotovo poljsko.
– Nakon završene osnovne škole, radila sam u turizmu. Na sladoledima, na šanku, servirka, pomoćnica u kuhinji. U malo vremena puno poslova. Kako se ugostiteljstvo počelo razvijati, u Makarskoj su odlučili uvesti tečajeve, pa sam završila dva razreda, iako sam trebala tri. Nakon toga sam odlučila postati časna, priča.
Njezino krsno ime je Ilda, kojeg joj je izabrao pokojni otac. Neko vrijeme proveo je u Argentini, pa mu se svidjelo to ime. Iako Argentinci pišu Hilda, a izgovaraju Ilda, otac je preskočio slovo H, pa je ostala Ilda.
– Kad je došao kući i oženio se za moju mamu, odlučili su imati djecu. Bila sam prva i vrlo željena. Onda je majka pitala oca kako će mi dati ime, a on je bio ustrajan u imenu Hilda. Kad ga je pitala kakvo je to ime, on je rekao da neće uobičajena imena, već želi da bude ‘ka niko’. Kad sam se odlučila za samostan, oni su bili nezadovoljni, i kažu ‘Di ćeš u samostan, u ovo vrime ti ne ide više niko’, a ja sam ga onda upitala ‘Pa jesi li ti tija da budem ka niko’, zaključuje časna.
Objašnjava nam svoju odluku kao ljubav za bračnog druga, koju su roditelji na kraju prihvatili i bili zadovoljni.
-Tako vam se isto osjeti za Boga. Družila sam se s časnama, i svidjelo mi se provoditi vrijeme u priči i druženju. No s druge strane, s obzirom na mladost, privlačilo me i sve ono svjetovno. Osobno mislim da osjetiš poziv, ali se za njega trebaš i izboriti. Bila sam otprilike pola godine kod Franjevki u Splitu, a nakon toga me poslalo u Zadar, gdje sam kod benediktinki doživjela nešto posebno, službenu molitvu crkvi, kaže sestra Hilda.
Nakon upoznavanja života u benediktinskom samostanu, sestra Hilda brzo se priviknula na njihov radni dan.
– Zvono zvoni u pet, a u 5 i 25 se počinje moliti, to se zove služba čitanja ili možemo reći, bdijenje. To traje do 6 sati ujutro. Potom sestre u kuhinji pripremaju doručak, sakristanka se brine o crkvi, priprema sve za misu. U šest i pol je jutarnja molitva, a u sedam je misa. Nakon mise je doručak, a najčešće se pije kava i mlijeke, a jedemo kruh i namaze. Zatim izvršavamo svoje obaveze, a između 14 i 15 sati je vrijeme šutnje, kako ne bi ometale druge časne u molitvi. U 18 sati je večernja misa, a u 19 sati večera. Televiziju gledamo samo za vrijeme dnevnika, predvečer, te se družimo u našoj sobi za ‘rekreaciju’, a na spavanje se odlazi otprilike oko 21 ili 22 sata, objašnjava nam popunjeni raspored.
Kao temu spomene i potrese u Italiji. Pojašnjava kako joj je zanimljivo što u ovom zadnjem potresu nitko nije poginuo, a to pripisuje svetom Benediktu.
– Vjerujemo da je molitvom zaštitio cijeli svoj rodni gradić, kaže Hilda.
Odlazila je na tečajeve duhovnosti, a dvije godine je čak i živjela u Italiji. Oduševio je Vatikan, a kaže da je crkva propagirala umjetnost i kulturu, te nam je sveta dužnost sve to sačuvati.
– Čitala sam na portalima kako se mnogi izruguju Europi. Kažu svetom Benediktu se srušila kuća, jer je on zaštitnik europe. Pa zar nije poštedio ljude? Nije li to znak da je Europa trošna, pita se časna sestra.
Iako je dugo vremena boravila u samostanu na Cresu, šibenski menatalitet je ipak bliži njezinom makarskom. No, nikad se nije pomirila sa činjenicom da se u Šibeniku premalo razmišlja o staroj jezgri.
– Voljela bi da je jezgra ušminkanija, uljepšana, da se poprave stepenice. Vodiči još uvijek govore da je bila potrebna zaštita crkvama od uriniranja po vanjskim zidovima. Pa jel to normalno da Šibenik turistima ostane u sjećanju kao srednjovjekovni grad gdje su svi urinirali na ulici. Isto tako tvrđave, nisam bila niti ću ići. Stare stvari se restauriraju, a ne devastiraju. Trebalo ju je urediti, a ne napraviti plato za pozornicu, koja je blizu groblja. Barone ima više stakla i plastike nego kamena, to je za mene devastacija. Šibenik je puno lijepši nego Dubrovnik, to bi trebali ljubomorno čuvati, a devastacija se događa svaki dan, vjerujte mi, kaže časna.
Brat i sestra je često dođu posjetiti. Oni su osnovali svoje obitelji, a već imaju i unučad. Dotakli smo se teme uniformi.
– Nakon Koncila uniforme su pojednostavljene. Sveti Benedikt govori o jeftinijim materijalima. Zimi smo u debljem sloju, jer u samostanu nemamo grijanje, tu i tamo neka sobica. Ljetna uniforma je laganija. Crno je po meni lijepo i dostojanstveno. Ljeti zna biti vruće, pogotovo glavi, ali onda ne boravim na suncu puno, pojašnjava.
Časna kaže kako bi voljela da ljudi ne trče za užicima, jer oni ostavljaju prazninu.
– Mladima bi voljela reći, ukoliko osjete poziv od Boga, da se ne boje. Svaki čovjek prema nečemu ili nekome afinitet, a često na poziv ne odgovore. U ovom vremenu trebamo se više približiti Bogu, iako znam da će sad svi reći što će časna drugo reći. Naše tjelesno će otići, ali tek onda smo došli do punine. Leptir ima tri faze, pa tako i ljudi- rođenje, odrastanje i odlazak u onostranost. Sve faze treba proći, a dok smo na zemlji, treba se izboriti i raditi, truditi se za sve ono što je u našoj moći, zaključila je časna Hildegard.
