‘Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba’ rečenica je koju smo slušali od najnižih razreda osnovne škole i koja nam nikako nije bila jasna. Odraslima je super, završe s poslom u 15 sati i onda su slobodni, a mi moramo učiti za sutrašnje ispitivanje. Kako je đačko doba najljepše? Mnogo godina kasnije shvatimo da su bili u pravu kad su nam to govorili i da se još jednom pokazala ispravnom ona da su stariji ponekad uistinu i mudriji. Osnovna škola, srednja škola, fakultet…svako razdoblje ima svoje čari, a mnogi će reći da je upravo studentsko najzanimljivije. Dovoljno smo odrasli da razumijem svijet oko sebe i imamo neke odgovornosti, no još uvijek nismo zakoračili u ‘svijet odraslih’.
Mi smo provjerili kako su se Anđela, Petra, Gabrijel i Jelena, brucoši iz Šibenika koji su upisali fakultete u drugim gradovima, snašli daleko od doma, kako su prošli prvi dan u novom gradu i nedostaje li im ‘materina spiza’.
– Oduvijek sam voljela pisanje, istraživanje i dinamične poslove jer ne volim jednoličnost. Samo mi daj putovanja, događanja i kretanja! Zato sam nakon završene Ekonomske škole u Šibeniku upisala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Ovaj fakultet kao takav postoji ovdje i čini mi se u Koprivnici. Možda još negdje ima sličnih smjerova, ali nisam se bavila time jer sam željela isključivo Zagreb. Vjerujem da ti nekad i grad donese više iskustva i prilika od samog fakulteta, priča nam Anđela Rončević koja je krajem rujna šibensku adresu zamijenila onom zagrebačkom.
Anđela je imala priliku živjeti u stanu međutim svojevoljno je izabrala dom jer želi iskusiti studentski život u pravom smislu te riječi.
– Domovi su obnovljeni do te mjere da izgledaju bolje od većine stanova koji se nude studentima. Cimerica je ujedno i moja najbolja prijateljica iz osnovne škole, tako da, ako me pitate je li moglo bolje, odgovor je-ne! Budući da sam u domu u kojem svaka soba ima svoj WC, zaista ne osjetim taj suživot sa nepoznatim ljudima u punom smislu. Dijelimo samo kuhinju na katu, tako da ondje susrećem svoje docimere pa se tu polako upoznajemo i družimo. Super je i to što je menza u sklopu doma tako da je hrana uvijek na dohvat ruke. Loša stvar je primjerice pranje prljave odjeće. Imamo praonicu u sklopu doma, međutim, moram se upisati tjednima prije da bih dobila svoj termin, tako da radije posegnem za nešto skupljom investicijom, a to je samoposlužna praona u blizini doma koja je dostupna svim građanima.
Još jedna ne nužno lošija stvar, ali navest ću je sada kao takvu je i atmosfera. Primjerice, na Savi je puno življe nego ovdje, svira se, pjeva i uvijek vlada neka posebna atmosfera i osjećaj da si ti stvarno okružen veselim mladim ljudima, studentima. Na Cvjetnom je to malo manje izraženo tako da često odlazim prijateljicama na Savu na druženje, a onda se vratim spavati u svoj mir. Ovo je ustvari dvosjekli mač jer nekad si raspoložen za zabavu pa ti super dođe kad oko tebe svi partijaju, ali isto tako kad moraš učiti ili naprosto želiš spavati, opet ne možeš jer je ostatak ekipe raspoložen za zabavu haha. Sve ovisi kako gledaš na to, ali sve u svemu, Sava i Cvjetno su udaljeni samo dvije tramvajske stanice tako da nam je opet svima sve dostupno, priča nam Anđela koja nije proživjela šok dolaska u novi grad budući da je u Zagreb i prije dolazila dosta često.
Ipak, nije isto doći na tjedan dana i preseliti se u potpunosti, nastavlja brucošica novinarstva i priznaje kako ne uspijeva posložiti sve obveze kako zamisli pa se često uhvati kako ručak jedem u 5-6 popodne.
– Sve su to čari ovog najljepšeg životnog razdoblja kad si prepušten sam sebi i nema više roditelja da te podsjećaju što trebaš napraviti i kad se trebaš vratiti kući haha. Ekipa na faksu je odlična, svi su tolerantni i spremni pomoći, kaže.
Što se tiče kuhanja, mislila je da će tu situacija biti puno gora, ali kako nije izbirljiva po pitanju hrane nema većih problema.
– Naravno, ništa ne može zamijeniti materinu spizu, ali ne žalim se niti na ovo. Ako ništa, barem svaki dan imam izbor između desetak jela, a kući bi me čekalo samo jedno. Ali spremila je baba unuci par teglica domaće šalše i povrća iz vrtla tako da cimerica i ja vikendom znamo i skuhat nešto – smije se Anđela i otkriva da iako je mislila da neće biti nostalgije, ipak je ponekad ‘opere’ sjeta.
– Kad mjesec dana ne vidiš obitelj i svoj grad, nije ti baš svejedno, plus što kad postaneš student, u rodni grad se dolaziš odmoriti od obveza koje imaš ovdje tako da ga automatski više voliš! Sad kad sam i sama studentica, mislim da laže onaj koji kaže da mu rodni grad ne fali. Samo uru vrimena sjesti na rivu da vidimo ‘ko prolazi, nadisati se svježe arije i sunca da napunimo baterije pa možemo nazad u Zagreb. Takvi smo mi Šibenčani, a po tome nas i prepoznaju ovdje u Zagrebu-zaključuje Šibenčanka.
Petra Poljičak iz Šibenika upisala je fakultet u Zadru tako da su posjeti Šibeniku nešto učestaliji nego što bi bili da je u Zagrebu.
– Nakon završene Gimnazije upisala sam Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. Odluka je pala na ovaj fakultet iz jednostavnog razloga jer mi pruža smjer kojeg želim studirati. Zašto Zadar? Jer u Zagrebu nisam upala na ovaj smjer –objašnjava nam Petra.
Petra živi u privatnom smještaju, a potraga za stanom nije dugo trajala budući da joj je cimerica dugogodišnja prijateljica koja također studira u Zadru.
– Pozitivne strane života u stanu su da imaš svoj komod u stanu i sve što ti je potrebno, a negativne strane koje sam do sad doživjela su uglavnom problemi s gazdom – otkriva nam Petra.
Prvi dani života u novom gradu su prošli vrlo dobro, izuzev papirologije i sto papira za upis akademske godine i predmeta, objašnjava Petra ističući da je bilo i zabavnih situacija.
Za Šibenikom je velika nostalgija, no kako je Zadar blizu, često dolazi kući.
A kužinavanje?
– Neću lagati, velika je to promjena i ne možeš samo na pekari živjeti. Ipak, uglavnom ručam u menzi jer mi je odmah ispod faksa i hrana je super. Što se tiče kužinavanja, to rijetko. Znamo spremiti neka jela koja su jednostavna, a ipak jestiva – otkriva Petra i naglašava da je u kužini cimerica ipak bolja.
Gabrijel Ivić, 19-godišnjak je rođen u Slavonskom Brodu, no odrastao u Šibeniku gdje je i završio srednju školu za upravnog referenta. Nakon toga put ga je odveo u Zagreb na Filozofski fakultet.
– Upisao sam smjer fonetika/lingvistika, a po pitanju mjesta studiranja nije bilo sumnje. Oduvijek sam znao da želim u Zagreb jer baš vidim svoj život ovdje. Vidim se kako studiram i radim. Filozofski fakultet mi je uvijek bio prvi izbor, a engleski jezik favorit. Kako mi je na prijemnom ispitu falilo sedam bodova, umjesto toga sam upisao lingvistiku koja me isto uvije zanimala –priča nam Gabrijel.
Kako nije upao u dom, Gabrijel živi u Omladinskom hostelu u Zagrebu s dvojicom cimera.
– Ovo mi je bilo alternativno i jeftino rješenje. Oba cimera u hostelu su iz Turske što uistinu nisam očekivao, ali mi je jako drago jer su momci odlični. Često odemo skupa do menze, na pivu, a ponekad i vanka u neki klub. Sama lokacija hostela je odlična jer je od centra udaljen tri minuta hoda –objašnjava.
Prvih mjesec dana su bili savršeni, nastavlja, a uz fakultet i radi.
– Faks ide dobro, a već sam i našao posao kao promotor u klubu. Imam i veliku mogućnost naći drugi posao tako da potencijalno mogu raditi dva posla za manje vremena i više novca nego što ljudi rade za jedan. Stvarno sam sretan jer sve ide na svoje mjesto, baš onako kako sam zamišljao – priča nam Gabrijel.
Prilagodba na samostalni život ide odlična, a iako je hrana u menzi ukusna, nedostaje mu majčina spiza.
– Najviše mi fali materina pašticada i kolači, ali spiza u menzi zna bit vrlo ukusna. Na primjer, jučer san se najeo ka’ nikad u životu. Što se tiče vlastitog spremanja spize, ne spreman ju tako često jer i neman neku potrebu, ali odem nekad s cimerima na pizzu, burek i slično – otkrio nam je svoje prehrambene navike.
Nostalgija za Šibenikom je tu i to u vidu onih sitnica koje čovjeka čine sretnim.
– Popit kavu i zapalit duvan s materom ujutro, otići u Dolac na piće s prijateljima, baciti đir po rivi, Kalelargi i guštati. Bilo kako bilo, drago mi je što mi je faks počeo i što lagano krećem gradit život. Faks je posebno doba u životu i smatram da bi svatko trebao to proći – zaključuje Gabrijel.
Šibenčanku Jelenu Jurić nakon završene klasične gimnazije put je odveo u Dubrovnik gdje je upisala fakultet Mediji i kultura društva koji pripada Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.
Kako je odluka pala baš na Dubrovnik, pitamo je.
– Svjedočila sam onoj situaciji kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Naime ovo je bio moj drugi izbor pri odabiru fakulteta. Prvo zbog čega su roditelji i prijatelji bili skeptični jer većina ih studira u Zagrebu ili Splitu zašto Dubrovnik? Pa to je daleko, tamo su standardi života visoki i slični komentari. Većina ljudi odlazi u ove ‘tipične’ studentske gradove, dok o drugima imaju neke predrasude. Mislim da ljudi nisu dovoljno informirani o mogućnostima i odličnim kolegijima koje nosi moje Sveučilište i zato bih ja voljela potaknuti i proširiti priču o studiranju u Dubrovniku. Osim toga, što može zamijeniti more, šetnje Stradunom, vožnje brodom do obližnjih otoka i sunce tijekom cijele godine. Za mene je to mali raj u kojem sam se itekako brzo pronašla – priča nam Jelena čiji odsjek fakulteta spaja PR menadžment i novinarstvo i nalazi se visoko na ljestvici fakulteta u Hrvatskoj.
Ono što ju je najviše privuklo je praksa koju imaju tijekom studija, od rada na televiziji i radiju do pisanja kolumni u časopisima
– Iako se planiram u budućnosti baviti PR-om jer se vidim više u komunikacijskom polju, svi kolegiji su bitne značajke ne samo za nas buduće PR-ovce i novinare, već za ljude općenito. Od politike, psihologije, pisanja, izražavanja do izbornih predmeta kao što je fotografija. To je još jedan razlog zašto me privukao fakultet, zbog raznolikosti i ponude sadržaja koji nije usmjeren samo na jednu granu jer meni kao svestranoj osobi to itekako paše – nastavlja Jelena.
Jelena u Dubrovniku živi u stanu, a što se tiče visokih standarda života, izlazaka, pića i hranjenja, za studente su tu uvijek popusti i prihvatljive cijene
– Na području stanovanja nije tako. Problem ovdje je to što te stanodavac ima pravo izbaciti iz stana kada kreće sezona i tu se javljaju problemi. Živim sama u stanu, relativno je blizu centra pa volim ići i pješice jer sam i doma navikla hodati i to mi je neka rutina. Volim imati svoj mir i svoje dnevne rituale pa mi je nekako najbolje samoj i nemam nikakve negativne strane. Nemam onih problema sa raspodjelom poslova između cimerica pa se jedna tog ne pridržaje. Prije sam imala negativna iskustva s tim i znam kako to bude pa sam si ovaj put zadala sve odgovornosti na sebe,što meni nije problem naime produktivnija sam i sretnija – otkrila nam je.
Dubrovnik je mali grad, nastavlja, i po pitanju snalaženja nije bilo većih problema. Dovoljno je tjedan dana da se čovjek uhoda, upozna s gradom i prijevozom.
– Ljudi ovdje su malo zatvoreniji na što mi Dalmatinci baš i nismo navikli pa je i tu bilo smiješnih situacija. A i općenito situacija oko snalaženja i kuhanja. U početku je bilo zvrckanje svojih da mi daju savjet, ali kasnije prestaneš i staviš na sebe odgovornost. Što se tiče fakulteta i učenja, meni kao gimnazijalcu nije do sada ništa predstavljalo neku veliku promjenu, ali mi se općenito sviđa način izvođenja nastave gdje profesori više nas uključuju u razgovor i diskusiju – objašnjava nam Jelena i otkriva da je po pitanju kuhanja ‘apsolutni tudum’.
Kuhanje je jedina stvar na koju se još uvijek navikava, ali na tome radi marljivo i trudi se sama kuhati. A zbog toga je i nostalgija za Šibenikom najveća.
– Nostalgija je uglavnom za materinom spizom, ali ne mogu toliko ni razmišljati o tome. Stalno sam u pokretu, na sve strane pa jednostavno kada shvatiš da ti je to postala rutina i navika ne razmišljaš o tome. Isto tako Dubrovnik je malen grad i dosta sličan Šibeniku, pa eto kao da sam doma – objašnjava Jelena i otkriva kako kava na šibenskoj rivi ipak fali
