Iz Dobrovoljnog vatrogasnog društva Brodarica-Krapanj, umorni od čekanja boljih i sigurnijih uvjeta za rad, u javnost su izašli s fotografijama stanja objekta u kojem borave i strahuju za život. Njihov javni apel prenosimo u cijelosti.
TKO SMO MI, ŠTO SMO MI, ČIJI SMO MI?!?
Zar u ovoj državi gotovo uvijek mora doći do tragedije kako bi se nešto pomaknulo s mrtve točke?
Zar nam sam dolazak na posao treba biti pogibeljan, bez obzira što svaka intervencija može biti takva?
Zar trebamo strahovati da će nekoga struja ubiti ulaskom u vatrogasni dom?
Ove godine naš DVD slavi 25 godina postojanja. 25 godina srčanog dobrovoljnog rada, 25 godina sklapanja prijateljstava, druženja, pomaganja bližnjima, na usluzi svome mjestu 0-24, ali nažalost i 25 godina molbi, traženja, slanja dopisa na sve strane, borbe da naši članovi imaju normalne uvjete za rad, da naši članovi ne moraju sa strahom ulaziti u svoj dom, ne znajući hoće li ih struja ubiti.
U 25 godina svaka vlast je obećavala rješavanje našeg ˝stambenog pitanja˝, postoji čak i teren koji je namijenjen gradnji vatrogasnog doma, pokušali smo i putem EU fondova nešto realizirati, ali svaki put zapnemo na prvoj skali – teren za gradnju koji je ˝blokiran˝ zbog ucrtane tzv. Brodaričke zaobilaznice koja se neće nikad izgraditi na tom mjestu.
Zadnji odgovor iz Grada koji smo dobili glasio je ˝stojte di jeste, dobro vam je i tu˝. Ako je ovo dobro, mi želimo da nam bude loše…
Naš DVD osnovan je 1998. godine, bili smo smješteni u jednom od vojnih objekata u kompleksu brodaričkog predjela Luša. 2004. godine koncesiju na cijeli kompleks dobiva firma iz Zagreba, a mi se prebacujemo u manji objekt kraj kojega nadograđujemo garažu za vozila. Nekoliko godina kasnije spomenuta firma gradi kat na našoj garaži i na našim prostorijama.
Loša izvedba radova od samog starta prouzrokovala nam je velike probleme. Cijevi od kanalizacije prolaze po stropu naše garaže, sadržaj iz njih teče na sve strane po našim vozilima, opremi i stolu za kojim jedemo.
Od toga doba vodimo bitku sa vodom, što od kiše što od kupatila iz svake sobe na katu. Nebrojeno puta smo mijenjali gips table, laminat, instalacije, televizije, kompjutere i ostalu aparaturu koja je uništena.
Objekti su godinama bili prazni, dobivali smo prijedloge od gradskih vlasti da provalimo na kat i preuzmemo to za sebe. Naravno da smo odbili taj ˝velikodušni¨ prijedlog jer mi nismo ni provalnici ni barbari već civilizirani dobrovoljni vatrogasci kojima je svrha činiti dobra dijela, a ne zlodjela.
Unazad okvirno 6 godina, potkoncesiju na taj kompleks dobiva druga firma iz Splita te otvara kamp za djecu. Suradnja s njima je dobra, upoznati su sa našim problemom, obećali nam svašta no nikad ništa konkretno nisu riješili.
Više puta smo se suzdržavali od ikakve reakcije, sve u korist dobre suradnje i vjere da ljudima riječ vrijedi nešto, no ovaj put je kap, odnosno slap prelio, ne čašu, već po stoti put naše prostorije. Ne možemo i ne želimo više šutjeti jer se ovdje odavno ne postavlja pitanje samo materijalne štete nego nečeg nemjerljivo važnijeg – potencijalnog stradavanja u samim prostorijama gdje rade i borave mladi ljudi koji ostavljaju srce svakim izlaskom na intervencije za sve i svakoga. Nisu to zaslužili, svi skupa nismo to zaslužili. Nijedni novci ne mogu platiti i vratiti izgubljeni život.
Srčano pomažemo cijeloj zajednici, riskiramo svoje živote, cijenimo i poštujemo sve, valjda smo zaslužili barem da nas netko pogleda, da nas netko od vlasti posjeti i uvjeri se u kakvim uvjetima radimo.
Ne tražimo da nam itko kaže hvala jer od hvale se ne živi. S guštom radimo ovaj posao i radit ćemo ga uvijek istim žarom, ali kako ćemo funkcionirati u opasnim situacijama ako ne možemo ni u domu biti sigurni.
Ne tražimo ništa, tražimo samo da nas se poštuje i da nam se omogući normalno funkcioniranje. Ako 25 godina nije puno, onda stvarno ne znamo koliko još treba čekati do pomaka.
Umorni smo od traženja nečega što nitko ne doživljava ni najmanje.
P.S. Na slikama i snimkama se vidi jučerašnja situacija gdje žarulje bljeskaju unatoč isključenoj struji, gdje je naš prostor potopljen i voda se u slapovima slijeva po namještaju i opremi.
Toliko slika smo skupili godinama da bi slobodno mogli napraviti jednu kvalitetnu izložbu.
Jedna slika je iz 2008. godine.
Vaši Brodarički vatrogasci!
