Ana Bilić Udovičić za sebe kaže da oduvijek voli pisati, i da je pomalo ostala u onom djetinjem dobu kada smo umjesto mobitela u ruke uzimali najljepše bajke i svakog dana odlazili u neke nove pustolovine. Autorica pet knjiga, od kojih je zadnja naziva ‘Na kraju svijeta’ nije tipični pisac, a za svoje knjige se u bilo kojem trenutku može isključiti iz vanjskog svijeta i uroniti u novi, neobičan svijet.
– Likovi žive u meni, a volim reći da sam u glavi ostala desetogodišnje dijete, odnosno onog uzrasta za kojeg pišem. Često me pitaju kad ću napisati knjigu za odrasle, a ja im odgovaram da ću je napisati kad podjetinjim. Sad sam ozbiljna, pa pišem za djecu, smije se Ana.
Bajke su njezin život i jednostavno ih obožava, a iako je diplomirana novinarka u tom poslu se nije pronašla.
– Imala sam sreću što sam našla posao u Gradskoj upravi, i moram reći da sam zadovoljna, jer u svom poslu pronađem dovoljno vremena da se bavim onim najdražim- bajkama.
U djetinjstvu je pisala, kako kaže ‘črčkotine’ i poneku pjesmicu, ali to nije bilo ništa ozbiljno.
– Sve je krenulo 2004. , kada sam imala operaciju na oku i nisam mogla spavati od bolova. Muža sam molila da mi ispriča bajku za laku noć, da ne razmišljam o bolovima. Nakon početnog iščuđavanja, ispričao mi je priču o divu imena Hrkčić čiči-bu, hrkalici spavalici oko kojeg svi spavaju. Ujutro kad sam se probudila sjela sam za kompjutor i u 15 dana napisala svoju prvu bajku ‘Tajna bakinog tavana’, a div je bio jedan od glavnih likova. Zadnja knjiga ‘Na kraju svijeta’ svojevrstan je nastavak upravo te prve bajke, pojašnjava.
Bajke imaju vječne poruke, a čitatelji nisu samo djeca.
– Kroz bajke se najsnažnije poruke šalju odraslima jer djeca, zapravo, vjeruju u napisano. Odrasli na putu odrastanja zaborave na te dobre stvari, pa ih kroz bajke moramo na to podsjetiti. Sjete se svojeg nevinog vjerovanja u bajke i divnog stanja djetinjstva, priča.
Knjigu ‘Na kraju svijeta’ prijavila je za nagradu ‘Grigor Vitez’, a rezultati će se znati već u siječnju.
– Volila bih spomenuti svoju kolegicu iz školske klupe Helenu di Liddo, koja je ilustrirala bajku. Pri izdavanju knjiga puno mi pomažu i prijatelji- od lekture do prijeloma. Kad ste ujedno autor i izdavač, to je dosta teško, ali zahvaljujući prijateljima, puno je dobre energije utkano u knjige, kaže Ana.
Kroz život je vodi misao kako se neobičnost krije u najobičnijim stvarima, kao i dječji osmijeh u bajkama.
– Voljela bih da djeca pročitaju moju knjigu, i pronađu svoj osmijeh u bajkama. A to preporučujem i odraslima, nek im se vrati izgubljeni osmijeh iz djetinjstva, zaključuje.
