Šibenčanka Antonija Viljac (36) najbolji je dokaz da žene nisu slabiji spol jer za to što ona radi treba prvenstveno imati čvrst, jak i neustrašiv duh. Ta krhka, mlada žena sa svega pedesetak kilograma popela se na najveće svjetske planinske vrhove po ledu, snijegu i oluji. Spušta se u spilje na dubinu od 500 metara, visinska je vrtlarica koja se penje po šibenskim tvrđavama da bi ih očistila od raslinja, vodi ljude pustolovnog duha po različitim opasnim lokacijama, kao članica HGGS -a spašava unesrećene, organizira tečajeve i škole za planinare, pomaže u zbrinjavanju napuštenih životinja i uređuje časopis svog Planinarskog društva, ‘Svetog Mihovila’. Zbog svega toga predložena je za ovogodišnju , 7. Šibensku grandecu, izbor koje već sedam godina organizira Udruga ‘Volim Šibenik’. Nije nevažno napomenuti da je Antonija kao petogodišnja djevojčica gotovo izgubila jedno oko i da danas na njega vidi samo boje, a ne i konkretne obrise. No to nije osujetilo njezin pustolovni duh. Ipak, kako nam je ispričala, nije uvijek bila takva.
– Ja sam dijete šibenske Poljane. Bila sam klasična tinejdžerka pa je i meni je danas teško shvatiti da sam kao takva izrasla u osobu avanturističkog duha koja nema mira. Ne potječem ni iz obitelji koja je sklona planinarenju i pustolovinama. Obožavam ovo što radim pa sam to pretvorila i u profesionalni posao kada sam prije nekoliko godina osnovala agenciju Šibenik Outdoor Adventur – kaže Antonija.
Studirala je u Zagrebu na Ekonomskom fakultetu i sve je vodilo tome da će se, nakon što ga je završila, skrasiti kao ekonomistica u nekoj tvrtki i uglavnom u uredu provoditi radno vrijeme. Tako je u početku i bilo. Radila je kratko u Zagrebu pa se vratila u Šibenik. Od početka pomaže ocu Branku u organiziranju ‘Večeri šibenske šansone’. Međutim, nije mogla naći posao u struci koji je ispunjavao. Možda je i to pridonijelo tome što je krenula u avanturističke vode iako se već u Zagrebu uključila u jedno od tamošnjih planinarskih društava. Kada se vratila u Šibenik učlanila se u šibenski Hrvatski planinarski klub Sveti Mihovil, a posebno ju je inspiriralo druženje s kolegama Matom Protegom i Joso Gracinom koji su joj bili uzori.
– Krenuli smo na Mont Blanc, pa smo godinu iza toga otišli na najviši vrh Europe, na Elbrus u Rusiji i već tu na Elbrusu se rodila ideja za odlazak na Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike, 6962 metra. Tamo smo otišli nas troje iz kluba: Leo Grubišić, Anka Dujić i ja. Time smo htjeli odati počast i našem prvom predsjedniku kluba Zlatku Prginu koji je tamo poginuo 1999. godine prilikom uspona Mihovilaca. Unatoč našem teškom usponu, jer smo se penjali onako kako se ekspedicija Mihovilaca penjala ranije, bez usluga agencija, vode , hrane i svega ostaloga, uspjeli smo. Unatoč tome što smo sami sebi otežali cijeli uspon, uspjeli smo. U međuvremenu smo se penjali i na Grossglockner ‘via normale’ kako se to kaže, te alpinističkim smjerom. Slijedio je i Ararat u Turskoj, Prije dva mjeseca vratili smo se iz Nepala. Luka Dubravica, Leonardo Grubelić i ja bili smo tamo mjesec dana, penjali smo se na jedan od najljepših vrhova svijeta, Ama Dablam, u prijevodu ‘Majčina ogrlica’. Dvadeset i devet dana trajala je ekspedicija, a završni uspon i silazak malo manje od devet sati. Bio mi je životni san stići na taj vrh s kojega ‘preko puta’ gledaš Mount Everest. Ma i da samo stojiš u podnožju, ispod tih divova od 8000 metara – veličanstven je doživljaj. Himalaja je raj na zemlji. Dobili smo i nagradu od Zajednice sportova Grada Šibenika i Zajednice sportova Županije, za postignuća u amaterskom sportu, upravo za uspon na Ama Dablam – priča nam Antonija kojoj je raj na zemlji i naša Promina u koju je zaljubljena.
Kaže da je godinama stekla sigurnost i da se u početku i ona bojala usponima. Noge su joj drhtale pri prvim alpinističkim izazovima.
– Važno je napomenuti da mi stalno pohađamo različite tečajeve i da provodimo ozbiljne pripreme prije svakog uspona i to mi daje sigurnost. Završila sam opću planinarsku školu, alpinističku školu, speleoškolu, i sportskopenjačku školu, visokogorski tečaj i vodič sam planinarskih izleta, a i članica sam Hrvatske gorske službe spašavanja sa svim završenim tečajevima – otkriva.
Zadnji tečaj koji je završila je onaj za zimsko vođenje ljudi u zimskim uvjetima pa sada i za to ima licencu. Svojim planinarskim i alpinističkim uspjesima i akcijama sigurno je pomogla promociji planinarenja u Šibeniku pa danas ne mogu organizirati toliko tečajeva koliko ima zainteresiranih za upis. PD ‘Sveti Mihovil’ danas ima više od 300 članova, a kada se ona učlanila bilo ih je svega šezdesetak. Ona je i najzaslužnija za redovni izlazak njihovog časopisa HEPOK jer stalno ‘tjera’ članove da pišu tekstove. Nije lako napuniti 200 stranica.
U svemu što radi velika joj je potpora i njezin životni partner Leo Grubelić.
– Sretna je okolnost da smo se našli u klubu. Isto razmišljamo, tako da jedan drugoga podržavamo u našim planovima. U stvari, da nije bilo njega ne bi niti otvorila agenciju. On je bio broj jedan koji je rekao: pa ajde moraš to otvoriti, pa to si ti. Onda sam prikupila hrabrost – kaže Antonija.
Radi s kolegama opasnije i zahtjevnije arheološke iskope, a možete je vidjeti i kako, kao visinska vrtlarica, visi na konopu na zidinama tvrđava svetog Mihovila i svetog Nikole.
– Ja uglavnom visim na konopu i uživam, a ljudi me gledaju u čudu. Nije im jasno: žensko pa visi i još nešto čupa iz zida na 10 metara visine – u šali priča Antonija.
Već sedam godina je članica HGSS -a. Aktivna je i u udomljavanju nezbrinutih životinja, a sudjeluje i u akcijama steriliziranja samoživućih maca. Prije nekoliko dana je s kolegicom išla po jednu napuštenu kujicu u Otrić da bi je odvezle u sklonište u Gospić. Nije joj, kaže, bilo teško prevaliti toliki put jer je pomogla jednom živom biću koje bi, bez takve pomoći, uginulo.
Na pitanje kako je doživjela kandidaturu za Šibensku grandecu odgovara:
– Kad sam to čula bilo mi je malo neugodno jer sam pomislila da sam premlada za takvu titulu. Nećkala sam se, ali sam na kraju prihvatila. Taj projekt pratim početka i kroz njega sam doznala priče divnim ženama u Šibeniku koje su najčešće samozatajne. Ovo mi je prilika da možda nekog potaknem na to da se ne boji avantura i da živi svoj životni san kao što ga živim i ja.
