Tko su Zbogom Brus Li?
U kratkim crtama osnovani 1992. godine, po američkim zakonima punoljetni, i mogu reći da smo neka sretno-nesretna generacija koja nije uspjela živjeti od rock’n’rola. Bez obzira na ratna vremena, postojali su kanali preko kojih je naša glazba dolazila u Hrvatsku pa tako u Zagrebu postoji grafit Zbogom Brus Li iz tog perioda.
Ime je nastalo iz neke zafrkancije ili ima ozbiljniju priču?
Postoji film koji se zove Zbogom Brus Li u kojem ne igra Bruce Lee nego jedan od njegovih beskonačnih imitatora i bilo nam je štos nazvati se baš tako. E sad, pošto nam je ovo jedno od najčešće postavljanih pitanja smislili smo i jedan bolji odgovor, a ukratko bi značio, kako je Bruce Lee simbol nače mladosti, oproštaj od te iste mladosti.
Vaš rad može se podijeliti u dvije faze. Do razlaza 2000. godine i nakon 2005. kada ste ponovo krenuli svirati i ubacili begeš i tamburicu. Koliko je to utjecalo na vaš zvuk?
U principu osim zvuka ništa se nije promijenilo. Naši korijeni su u osnovi čistokrvni punk-rock. Ramonsi, KUD Idijoti i takve stvari, samo što smo u toj drugoj fazi ubacili tamburaške instrumente ali u samoj biti ništa se nije promijenilo.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=XxtPxPFa8a0[/youtube]
EXIT d.o.o.
U početku ste više svirali, bili ste angažiraniji. Možeš li mi to usporediti sa današnjim svirkama? Je li bilo nešto drugačije?
Bilo je dosta drugačije. Mi smo se aktivno borili protiv zla koje je tada vladalo u Srbiji. Skupa smo svirali sa ostalim bandovima, imali misiju ispred sebe, bili smo scena i koliko god nam je bilo teško bili smo sigurni u to što radimo. Imali smo i potporu određenih medija koji su nas pratili i bili support našim nastojanjima da nešto promijenimo. Nije međutim bilo prostorija za vježbanje, teško smo nabavljali opremu za sviranje.Tako je bilo tada. Poslije 2000. stvari su se promijenile, donijele nešto drugo. Sve ono za što smo bili uskraćeni bilo je dostupno, ali izgubila se scena. Nije to više to. Nema više poruke. Imaš dosta lajkova na internetu ali sve to skupa nema težinu koju je nekada imalo. Danas u Novom Sadu ima dosta bandova, više bandova što sviraju ali teško mogu napraviti karijeru. Koliko je i pomogao virtualni svijet toliko je i odmogao.
Kada već spominješ Novi Sad, reci mi da li je Exit donio nekakve promjene na vašoj sceni? Moželi se povezati sa razvojem scene u Novom Sadu?
Pa nije puno. On svakako znači neku promjenu, pozitivu, ali nije puno učinio na razvoju scene. Situacija je danas možda i gora nego kad je Exit krenuo. Ustvari, to je jedan komercijalni festival, koji je sigurno donio nekakva poboljšanja u naš grad, ali uz sve probleme koje su svake godine imali oko organizacije valjda nije bilo puno sluha za razvoj scene. Postoji tu i jedan drugi problem, a to je kriza kapitalizma koji će valjda sam sebe ubrzo pojesti. To dovodi i do situacije da desnica jača u cijeloj Europi pa se to osjeti i kod nas.
Može li se glazbom boriti protiv takvih stvari?
Mi se uvijek na kritički način bavimo problemima u društvu, ali čisto sumnjam da je to model koji bi donio konačno riješenje. Rekli bi kod nas kukom i motikom, možda je to način. Svakako dolazimo do apsurda jer u situaciji kada bi u ovakvoj situaciji stranke lijeve orijentacije trebale preuzeti inicijativu i donijeti promijene jača desnica koja na sve načine čuva svoje pozicije i stečeni kapital.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=n–I2zQAhII[/youtube]
PANKBURAŠI
Vratimo se mi na glazbeni dio priče. Koliko često nastupate? Zadnji album ste objavili još 2008. godine.
Da, krajem 2008. je izašao ‘Ukleti salaš’, napravili smo i jedan EP, ali kako nam je bilo 20 godina od nastanka radimo i na našoj monografiji. Kako se radi na prijateljskom principu tako se i rad odužio ali uvijek se nađe i nešto što bi htjeli ubaciti u to, pa će tako i ovaj šibenski koncert ući u monografiju jer nam je ovaj nastup vrlo važan pošto smo tu prvi put. Što se tiče svirki, tu nemamo problema. Sviramo dosta po Sloveniji, u Hrvatskoj smo često u Istri, Srbija je stalno na repertoaru, BiH isto tako, a bili smo i u Italiji, Poljskoj, Mađarskoj. U Italiji smo svirali na najvećem festivalu uličnih svirača u Ferrari gdje smo u 10 dana odsvirali 17 kocerata.
Koliko vam je bio težak povratak na scenu? Jesu li vas zaboravili?
Pa nije bio težak. Imali smo dosta motiva da nešto napravimo i samim tim što smo krenuli sa ubacivanjem tamburaških instrumenata dogodila se jedna pozitivna promjena. Sada kad gledam, malo mi je žao što to nismo odmah učinili ali mi je drago da smo ipak učinili. Donijeli smo jedan novi zvuk i moram se pohvaliti kako smo ipak jedan od deset novosadskih bandova koji nešto znače na sceni. Naći se u društvu Pekinške patke i Laboratorije zvuka nama je velika čast. Evo ti jedan zanimljiv podatak. Mi smo jedini novosadski band koji je u istoj postavi snimio tri albuma.
Vaši nastupi ne mogu proći bez kostimografskog, ili ako hoćeš, brižno isplaniranog scenskog nastupa?
Da, da, mi to zovemo Kićo Slabinac style. Volimo tu kombinaciju punka i tambura. Ima jedna anegdota iz mog života koja bi se mogla vezati za ovu priču. Moji roditelji su nas svake godine vodili na more i mislim da je to bilo u Trogiru, ne znam točno, bio je koncert Kiće Slabinca koji su moji roditelji htjeli vidjeti. E sad, štos je bio u tome da je trebalo platiti ulaznicu ali nam je bilo preskupo i kaže moja mama ajde ti preko ograde a mi ćemo ući. Nakon što su ušli unutra mene nigdje. Panika živa. Što misliš gdje sam bio? Pa na pozornici, ja i Kićo Slabinac koji me drži za ruku i svira svoj bećerac. Eto valjda je jedan dio njegove karizme prešao i na mene. Međutim, najveći utjecaj na nas je imao Zvonko Bogdan. Legenda. Nastupio je 2005. na Exitu pred 5-6 tisuća ljudi i razvalio kompletno sve. Nama je taj njegov nastup ostao kao najveća inspiracija i mi smo samo njegovi prirodni nasljednici. Pankburaši.
