Evo, nakon 6 godina odlučili ste se objaviti novi album. Gdje ste bili, što ste radili u tom periodu? Dali ste si malo oduška od glazbenog stvaralaštva?
Mi smo novi album odlučili objaviti davno… Nikada nije bila u planu neka veća pauza u glazbenom stvaralaštvu, radu benda ili snimanju i objavljivanju albuma. Jednostavno, razne privatno-poslovne okolnosti su se nesretno vremenski posložile pa je za dovršetak ‘Deadlinesa’ trebalo puno više vremena nego što smo uopće planirali. Eto, čak i sad kada je album gotov i kada izlazi nije nam baš jasno zašto je i kako toliko vremena prošlo između dva izdanja. U svakom slučaju, već smo si postavili cilj da će pauza do izlaska trećeg albuma biti znatno manja od 2000 dana.
Novi album zove se ‘Deadlines’. Na prvo slušanje čuje se stari i prepoznatljivi The Orange Strips ali ima i dosta novih detalja. Ostavlja mi dojam jednog veselijeg, bezbrižnijeg i možda manje opterećenog rada na albumu.
Rekao bih da ‘Deadlines’ ostavlja dojam jednog zrelijeg i kompaktnijeg djela. Za razliku od prvijenca ‘Follow LP’ koji je bio svojevrsna kompilacija pjesama nastalih kroz gotovo šest godina od samog početka rada benda do njegovog izlaska, pjesme s ‘Deadlinesa’, iako je prošao dug period do njegove finalizacije, nastale su u znatno kraćem razdoblju. Nadalje, na prvom smo se albumu učili i mučili oko slaganja aranžmana, zvukova, tek otkrivali produkciju i rad u studiju (a gledajući unatrag mogu reći da možemo biti jako zadovoljni konačnim rezultatom s obzirom na okolnosti), dok smo kod drugoga unaprijed relativno jasno znali što želimo i kako do tog cilja doći.
Obzirom na dugi period između dva albuma, ima li ovaj neku ‘dublju’ priču?
Pitanje na mjestu – ima priču! Priča je ta da je apsolutno svaki segment ovoga albuma odrađen u Labinu, te da su na njemu radili isključivo članovi benda i dva najuža suradnika. Sve pjesme su nastale u našoj prostoriji za probe, svojim smo rukama uredili, akustično tretirali i opremili studio u kojem smo sve snimili sami na vlastitoj opremi. Naš gitarist Goran Brezac sve je sam editirao i producirao, te napravio mikseve, a mastering je djelo našeg prijatelja Sanela Isanovića, također Labinjanja, dok je cover radio mladi multimedijalni umjetnik (opet Labinjan) Dino Santaleza. Album izlazi za našu izdavačku etiketu OSA Media – pogađate, opet iz Labina. Mislim da je ovo prvi puta u Hrvatskoj da je jedno službeno izdanje apsolutno sve svoje korake prošlo isključivo u jednom malom gradu, u uskom krugu od tek osam ljudi – samo bend i dvoje suradnika.
Znam da nikad ne ispadne kako se i zamisli, ali da li ste zadovoljni ovim što ste dobili na albumu?
Mislim da je ‘Deadlines’ ispunio naša očekivanja s više od 99%, upravo zbog toga što je kompletna kontrola rada na njemu bila u našim rukama. Jasno da ponekad sanjaš veliki i skupi studio s vrhunskom opremom i beskrajnom količinom vremena, no to su snovi koji ne spadaju u indie svjetonazor i naše realne dosege, s obzirom na mjesto i vrijeme u kojem živimo. Upravo onako kako smo ga zamislili album je u konačnici i ispao, s time da slobodno mogu reći – na nekim nas je mjestima i u nekim pjesmama jako ugodno iznenadio i čak premašio očekivanja. Možda će netko ovakvo mišljenje smatrati pretencioznim, ali smatram da smo napravili sjajan album s kojim možemo biti u potpunosti zadovoljni i ponosno ga prezentirati svijetu. Da nije takav i da nemamo takav dojam o njemu, vjerojatno ga još uvijek ne bi izdali nego bi išao u doradu. Naš stav je takav da kad već radimo nešto kreativno i želimo to predstaviti drugima – s time moramo kao bend biti super zadovoljni, a mislim da smo s ‘Deadlines’ to postigli. Na slušateljima je da procjene koliko je taj DIY proizvod kvalitetan i je li skupo plaćanje produkcije, razvikanih studija i prekaljenih tehničara vrijedno tih novaca ili je za jedan mali bend to nepotrebno razbacivanje. Vjerujte, današnja tehnologija omogućava da se sve može napraviti u vlastitoj produkciji, samo je potreban profesionalni pristup, znanje i kreativnost. Kada netko ide ‘starim’ putem i plaća svaki korak umjesto da se malo potrudi, nauči i iskreira barem dio priče sam, mislim da je to u današnje vrijeme isključivo stvar komocije.
Hoće li The Orange Strips nešto promijeniti po pitanju objavljivanje svojih albuma i distribucije? Postoji li mogućnost da vas kupimo u jednom od, kako vole kazati, boljih CD dućana?
‘Bolji’ CD dućani u 2014. godini teško da više postoje, kao što u 2004. nisu postojale ‘bolje’prodavaonice pisaćih mašina. Živimo u digitalnom dobu, konzumenti glazbu slušaju isključivo u digitalnom obliku, na svakakvim uređajima, nabavljaju je online… Danas je sudbina CD-a jednaka onoj kakvu je imala kazeta početkom ovog stoljeća, a razlog zašto se nije pojavio njegov ‘nasljednik’ u obliku nekog superiornog fizičkog medija je to što fizički medij za pohranu glazbe više nije potreban. Većina računala koja će se proizvesti ove godine uopće neće imati ugrađen optički pogon, ali će zato baš svi imati wireless. Vremena su se promijenila od 2008. kada je izdan «’Follow LP’ i CD svakome tko se ozbiljno bavi glazbom više ne smije biti niti primarni, a pogotovo ne jedini način distribucije glazbe. U tom smislu The Orange Strips svakako žele promijeniti nešto u «klasičnoj» distribuciji glazbe – ovaj je album zamišljen da izađe kao isključivo digitalno izdanje i to u dvije forme – kao besplatni MP3 download i kao visokokvalitetni WAV format s kompletnim digitalnim «coverom» koji će koštati neku simboličnu cijenu, recimo 20 kuna. Moja ideja je da ipak napravimo malu nakladu od 200-tinjak CD-a koje ćemo potom ritualno zakopati u labinski rudnik i tako CD kao medij simbolički poslati u ropotarnicu povijesti kamo pripada i gdje će se njime baviti arheolozi i kustosi tehničkih muzeja.
Znam da vam DIY pristup daje neograničenu slobodu i kreativnosti, ali koliko uspijevate proširiti krug nove publike? Nije baš de se sve može napraviti i objaviti na internetu.
Nedvojbeno je da se internetom neće tako skoro koristiti baš svih 100% stanovnika planeta, no trenutno ne postoji bolji, važniji i jednostavniji komunikacijski kanal – a kako stvari stoje, kroz godine samo rapidno napreduje. Danas je realno za očekivati da će se dijete od 7 i starija osoba od 70 godina jednako vješto koristiti webom, a svatko tko u to ne vjeruje samog sebe iz nekog razloga zavarava. Danas kada kompletne kampanje velikih tvrtki za marketing koriste isključivo internet, kada je on dostupan u gotovo svakom domu, uredu, kafiću, džepu i kada je toliko jeftiniji, slobodniji i manje podložan cenzuri ili ukusima pojedinaca (raznih bogomdanih ‘urednika’) od svih ostalih medija, ne vidim razlog zašto on ne bi bio glavni, ako ne i jedini način komunikacije i distribucije našeg rada. Upravo zahvaljujući internetu olakšano nam je širenje kruga publike, upravo zbog njega lakše, brže i jeftinije dolazimo do svega – fanova, koncerata, promocija, opreme, znanja i ideja. DIY pristup, sloboda i besplatnost glazbe i digitalizacija svega danas je jedina realna budućnost, koliko god to netko volio, mrzio ili se bojao.
Kakva je tvoja slika nezavisne scene u Hrvatskoj. Vi ste, sa svojom izdavačkom djelatnošću kroz OSA Media, jedni od rijetkih koji pokušavaju nešto promijeniti, pronaći lakši i konkretniji put do slušatelja. Autora i bandova ima dosta i scena je prilično aktivna, ali ostavlja dojam nekakve nesređenosti. U čemu je problem?
Problem je u nesređenosti – ovo je odlično dijagnosticirano! Jednostavno, iako smo svi pripadnici iste scene, različiti su nam pogledi na određene stvari – već oko stavova o izdavačima postoje različita mišljenja – dok su jedni za DIY i indie pristup, drugi misle da su ‘uspjeli’ tek kada potpišu višegodišnju robiju i odricanje od vlastitih autorskih prava samo zato da budu pripadnici jednog ‘jakog’ labela. Postoje i razmimoilaženja u glazbenim ukusima – jasno je da se ne mogu svima sviđati The Orange Strips, kao što se meni ne moraju sviđati svi alter i indie bendovi, no suludo je javno isticati tko ti je ‘bezveze’ dok je scena mala, slaba i rascjepkana, jer samo sebi na taj način radimo štetu. Također, mislim da nije dobro što se nerijetko u isti koš trpaju izvođači različitih razina kvalitete, samo iz razloga što su lokalno, žanrovski ili generacijski povezani ili samo zato što su ‘demo’, ‘indie’ i ‘alter’ – sami sebi na taj način lijepimo etiketu amaterizma, od koje bi u biti trebalo bježati. Ako ne zarađujemo i ne živimo od naše glazbe, to nije opravdanje da ne budemo maksimalno profesionalni u tome što radimo. Sami smo odabrali baviti se glazbom, nije li tako?
Dugo ste na sceni, preko deset godina. Kakvi su vam budući planovi? Turneje, promocije…
Ja bih volio da mi možemo svirati u barem 50 gradova u Hrvatskoj svake godine, no nažalost u ovoj zemlji ne postoji 50 klubova kapaciteta 200-tinjak ljudi i s dovoljno velikom binom i dovoljno kvalitetnom opremom da se napravi jedan dobar indie koncert. Tako da su naše ‘domaće’ svirke uglavnom ograničene na klupske nastupe u 5-6 najvećih gradova i na nekoliko ljetnih festivala. Ostalo – pravac Slovenija, Italija, Austrija… Vani za divno čudo svaki gradić od 10-tak tisuća i manje stanovnika ima takav klub, koncerti se održavaju svaki vikend i postoji kritična masa publike koja ih posjećuje. Za The Orange Strips velika većina čuje prvi put, ali dođu na koncert, plate ulaznicu i uredno i sa zanimanjem odslušaju bend. U Hrvatskoj smo to doživjeli tek nekoliko puta i to u mjestima gdje bi se tako nešto najmanje očekivalo poput Umaga ili Knina, dok je vani to redovita pojava – nazvao bih to kulturom odlaženja na koncerte, no prije svega kulturom slušanja nečeg novog.
Vidimo li se u Šibeniku?
Svakako, ako imate kakvo dobro mjesto gdje nas šest stane na binu i miksetu s dovoljno kanala da se svi uspijemo uštekati, hehe.
