PUTOPIS GORANA SUBAŠIĆA: Kako sam se popeo na Mount Doom

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Na Tongariro treking, nazvan prema jednom od nekoliko aktivnih vulkana u tom području Novog Zelanda(među kojima i vulkan poznat kao Mount Doom u Gospodaru prstenova), krenuo sam prije izlaska sunca. Jutro je bilo hladno, no jaketu sam ostavio na drugome kraju planete jer nisam želio nositi previše bespotrebnih stvari sa sobom na putovanje (krajnji cilj je jednom poći na dug i daleki put samo s malenim ruksakom). Ispostavilo se da je ta bespotrebna stvar toga jutra bila itekako potrebna jer su mi se smrzli testisi dok je njihov sudrug bio manji od makova zrna.

Poslije sat vremena neumornog pješačenja uspio sam se ugrijati, a i sunce je počelo izvirati pa sam u glavi već skladao ode svojoj genijalnoj ideji da na put ne nosim jaketu niti mnogo robe(u nastavku putovanja skladana oda će više puta doživjeti drastične preinake iz glazbenog komada u film strave). Treking i uspon po neugodnom vulkanskom terenu je jako iscrpljujuć, ali svaki put kad bi mi nestalo ‘pogonskog goriva’ za nastavak, samim pogledom na krajolik išaran vulkanima i na Novozelandsku(ova riječ bi mogla zamijeniti one ustaljene epitete kao što su ‘divna’, ‘prekrasna’, ‘ostavlja bez daha’…) prirodu nadolijevao bi moj ispražnjeni tank.
Uvijek kad bih pomislio da se nemam razloga penjati dalje, iza sljedeće uzvisine bi mi pogled pao na nešto sasvim neočekivano. U takvome okružju najmanje sam očekivao prekrasna jezera – dva zelena i jedno modro – iznad kojih, kao da sama jezera nisu dovoljna, iz jednog od aktivnih vulkana suklja gusti dim dok izbacuje užarene komade lave.

e-gej3

U ZABRANJENOJ ZONI

Pristup jezerima nije bio dozvoljen zbog opasnosti od ponovljene erupcije(koja se na tom mjestu dogodila prije dva tjedna) na što je jasno upućivao veliki znak koji je tu postavljen, ali tvrdoglavi, glupi i nepromišljeni stanovnik brdovitog Balkana se nikad ne obazire na znakove zabrane već ga upravo ti znakovi ponukaju da vidi što je iza granica ‘dozvoljene zone’, čak i ako su mu neposredno prije ispričali priču o trojici tvrdoglavih momaka koji su tu prije dva tjedna poginuli. Naravno, ja sam se okrenuo i vratio se na sigurno jer nisam tvrdoglavi, glupi i nepromišljeni stanovnik brdovitog Balkana… Zatim sam malo razmislio i odlučio da ipak jesam tvrdoglav, glup i nepromišljen i da sam s Balkana.
Ušavši u zabranjenu zonu užurbanim korakom sam se kretao u smjeru modrog jezera pogledavajući sa skepsom prema, sad već prilično bliskom vulkanu ispod čijeg uskuhanog grotla sam se kretao. Da preskočim uzbuđenje i napetost kojega nije niti bilo te skratim priču – došao sam do jezera koja su predivna, fotografirao ih, nekoliko puta namjestio fotoaparat na opciju ‘deset sekundi’ tako da i moja narcisoidna njuška može biti na fotografijama, no vulkanska aktivnost se nije pojačala i nije mi pala niti dlaka s glave (nikad od mene pisca trilera i napetih krimića).
Tada sam pogledao u daljinu prema moćnome Mount Doomu u kojega je Frodo u filmu bacio svoje teško breme – Sauronov prsten. Već jako iscrpljenom, sinula mi je jedna suluda ideja (doduše, o njoj sam podosta razmišljao i prije) – da se popnem na vrh tog vulkana i u grotlo bacim svog malenog dugogodišnjeg vjernog suputnika Mišu miša. Taj maleni miš veličine polovice maloga prsta ruke, poklonjen od strane majke kad sam kretao na prvo daleko i dugo putovanje, bio mi je čuvar i suputnik na svim avanturama koje sam prošao te mi je poprilično prirastao srcu. Tim simboličnim činom želio sam pokazati da se ne treba vezati za ništa materijalno te da put do sreće, ispunjenosti i ‘prosvjetljenja’ ne dolazi preko materijalnog u bilo kojem obliku.

e-gej2
PUT PREMA VRHU

Iako je preostalo svega nekoliko sati do zalaska sunca, stisnuo sam zube i pojačanim se tempom uputio prema vrhu vulkana. Uspon je bio jako težak jer je vulkansko tlo čitavim putem klizilo ispod mojih nogu tako da sam za jedan korak prema gore na ‘normalnoj’ podlozi sada morao napraviti barem tri.
Stigavši na vrh već sasvim izmoren opet mi je baterije malo nadopunio pogled kojim sam bio opčinjen dok je sunce na horizontu činilo cjelokupnu sliku jebenom (ovaj epitet savršeno odgovara opisu i nije mogao biti izbačen i zanemaren zbog društvenih normi). Iako je fascinacija podosta manja jer vam teška iscrpljenost ipak umanji užitak trenutka, smogao sam snage za jedan iskonski urlik zadovoljstva koji je snažno odjeknuo cijelim krajem. Tada sam pogledao prema dnu grotla, uzeo svog Mišu miša u ruku, prisjetio se svih avantura, nepodopština i svih divnih trenutaka što smo skupa prošli, poljubio ga više puta, steglo mi se srce koje sam osjetio i u grlu i u petama te sam čak i pustio suzu(možda i dvije) i onda sam…

e-gej4

PIŠE: GORAN SUBAŠIĆ


Pratite nas i na društvenim mrežama: