Miroslav Tadić gitaristički virtuoz poznat diljem svijeta davne je 1979. godine otputovati u Los Angeles, gdje se zadržao do danas. No, cijelo ovo vrijeme nije zaboravio na balkanske korijene. Rođen u Srbiji, zaljubljen u makedonsku glazbu, otkrivajući kosovske notne zapise, te upoznavajući dalmatinske napjeve, Tadić je zasigurno jedan od najpoznatijih veleposlanika u svijetu koji na najljepši mogući način slavi i povezuje zemlje Balkana.
Svoj novi album duguje, reći će, prijateljima s otoka Prvića gdje ljetuje zadnjih petnaestak godina. ‘Mirina’ donosi dvanaest skladbi, a radeći na njima surađivao je s Arsenom Dedićem ili, pak, Petrom Grašom. Gitaristički virtuoz poznat je po suradnji s Vlatkom Stefanovskim i Radom Šerbedžijom, no to je tek početak.
POVRATAK PRIRODI
Jeste već stigli na otok?
Naravno! A gdje bi bio?! Najdraže mi je tamo doći, tamo se sakriti. Stigao sam iz Los Angelesa prije nekoliko dana. U Zagrebu sam samo prespavao, a već sutradan otišao sam direktno na Prvić.
Što to točno Prvić ima da ga rado mijenjate za Los Angeles?
Mislim da na Prviću ima mnogo toga za što bi ljudi rado mijenjali mjesta na kojima jesu i to ne samo za Los Angeles. Prvić je, prvo, jedan poseban otok jer je malen. Tamo nemate automobila. Znate li koliko automobila ima u Los Angelesu?! Zamislite, ima jedno 17 milijuna automobila i svaka obitelj ima barem tri automobila. Samo da to ne vidim, ne čujem, ne osjećam, meni je dobro. Na Prviću vlada jedna posebna atmosfera, a osim toga ono što je meni važnije od mjesta jesu ljudi. Na otoku imam nekoliko zaista dragih prijatelja od kojih je i došla ideja da napravim ovaj CD.
Da, to sam htjela pitati, vezano za novi album. Dakle, na Prviću nema automobila, ima prijatelja, a ima li inspiracije?
Kako ne bi bilo inspiracije!? Tu je more, priroda, način života… Na Prvić sam počeo dolaziti gotovo prije 15 godina i život na otoku vrati vas prirodi. Ujutro ustanete i morate gledati u nebo da vidite kakvo će vrijeme biti, koji vjetar puše, hoće li ribar ići na more, što ćemo jesti. Vraća nas tom nekom ritmu koji je mnogo prirodniji, ne gledaju svi samo u svoje mobitele, nego gledaju u galebove.
Kad smo kod novog albuma, možete li nam ga predstaviti? Počnimo, evo, od naziva – Mirina.
Kako su mi objasnili prijatelji s Prvića, mirina označava staru kamenu kuću, kuću bez krova, ruševinu. Nije baš vesela riječ, ali je simbolično. Zapravo je riječ o jednom finom prostoru u Prvić Šepurini, odnosno to je galerija ili muzej otoka. To je kuća koje je nekoć bila ruševina ili mirina, a koju su moji prijatelji preuredili. Mislim da je to bila jedna od najstarijih kuća na otoku, ako ne i najstarija. Preuredili su je u starom stilu, gdje ima mnogo ribarskih alata, fotografija iz raznih perioda i to je prostor gdje se skupljamo, družimo i gdje dođem preko ljeta i gdje spremam neke koncerte ili ako moram ozbiljnije vježbati – to mi je najdraži prostor. Zapravo su u njemu nastali aranžmani za skladbe koje se nalaze na albumu. Prvotna ideja nije bila da se izda album. Napravio sam neke snimke za prijatelje koje sam im poslao tijekom zime da slušaju dok se ne vratim preko ljeta jer su mi se žalili da je zima, da puše bura i da im je dosadno, da im treba glazbe. I oni su to puštali u pravo u tom istom prostoru i mnogo je ljudi pozitivno reagiralo, htjeli su to imati doma i nagovorili su me da snimim album.
Onda vas nije trebalo dugo nagovarati?!
Zapravo jest jer je ovo intiman zvuk, nešto što se daje iz ruke u ruku i nadam se da će se tako promovirati, ne kao nešto virtuozno.
Je li presentimentalno ili pretjerano reći da je album posveta otoku i/ili Prvićanima?
Ne bih bio previše sentimentalan oko toga. Za mene je to nešto što i dalje postoji jer mi posveta zvuči preozbiljno. Naravno, posvećeno je ljudima koji su tamo i koji to žele čuti, ali je i nešto što dolazi s tog otoka, pa drugim ljudima putem albuma nudimo komadić te atmosfere.
Ostatak razgovora s proslavljenim glazbenikom pročitajte u sutrašnjem broju Šibenskog tjednika na stranicama lifestyle priloga Mamma mia.
