‘Pola sata sna pod murvom na suhoj zemlji ljeti vrijedi više od nekoliko sati sna u najboljem krevetu’, govorilo se u narodu. Murva nam je većini obilježila djetinjstvo. Pod njenim se krošnjama marendavalo, kunjalo, igralo na trešetu i briškulu. Bila nam je najdraža za vrijeme vrućih ljetnih dana. A znali smo i materama dizati živce kad bismo šporkali majicu i ruke ljubičastom bojom njenih plodova. Zato je bila murva ili bijeli dud, rekli bismo, mnogo – bezbolnija jer njeni su plodovi i lišće nježniji, a i naraste više od crne.
Jedna takva već tri stoljeća raste nasred kamenog trga između crkve sv. Nikole, zgrade Županije i tamošnje pivnice. Preživjela je betonizaciju, urbanizaciju, rasprave o svojoj sječi, rat i još koješta…Onako stasita svojom krošnjom pruža hlad šibenskoj mladosti, koja nesvjesna njene višestoljetne prisutnosti, ispija kavu, sok ili pivo…
Koliko ti je godina?
Nitko nije točno mjerio, pa ni sama više ne znam. Pretpostavlja se da sam rođena u isto vrijeme kada je izgrađena crkva sv. Nikole. Ako je crkvica podignuta u 17. stoljeću, to bi značilo da imam više od 300 godina! No jedino sigurno je to da sam najstarija bijela murva u Šibeniku!
Kako si uopće došla u Šibenik?
Jednom je profesor povijesti, Zvonko Mandunić, pisao legendu o meni nastalu prema matrikuli bratovštine sv. Nikole, koju su činili šibenski brodograditelji, pomorci i trgovci. Meni se ta priča veoma svidjela i zato volim vjerovati da sam upravo na taj način stigla u Šibenik, da sam baš tako i tada pustila svoje korijenje, na ovom trgu na kojem sada razgovaramo.
Pa daj, reci nam, znatiželjni smo…
Nakon što je sahranio ženu i troje malodobne djece, umrlu od kuge, Šimun Šibenčanin vratio se putovanju po Sredozemlju. U međuvremenu, gradom su kružile priče kako je u vrijeme pogreba njegove obitelji pridošlom puku, uz opće zgražanje nazočnih bratima i cjelokupnog Božjeg naroda, zamirisala jabuka – simbol spoznaje i odbacivanja Božje mudrosti i vodstva. Stoga, bratimi sv. Nikole, ne bi li vratili poljuljani ugled, odluče među sobom pronaći krivca za taj nemili čin. Izvadiše kuglice i razasuše ih po stolu. I gle, na kraju, kada su svi nazočni otvorili svoje, u njima bijaše kamenčić. Šimunova kuglica bijaše prazna, te njega proglase krivim za miris jabuke na pogrebu članova njegove obitelji.
I što sad? – upita netko. – Drvo! Neka donese i posadi drvo, znak križa! Ono što otkupljuje grijehe svijeta. Doznavši, nakon mnogo godina plovidbe, za navedenu odluku bratima, Šimun donese malu sjemenku bijelog duda o kojoj je slušao kao o drvetu u kojem se, prema drevnim kineskim pričama, nalazi Majka Sunca. Donijevši, dakle, drvo iz kojega će se ‘roditi njegovo Sunce – nova životna nada’, Šimun sjemenku položi ispred crkve sv. Nikole.
I meni se svidjela priča, no to znači da nam stižeš iz daleke Kine?
Dobro si povezala. Moji plodovi se već 4500 godina koriste kao hrana gusjenicama dudovog svilca i veoma sam važna u proizvodnji svile. Danas mojih rođaka ima mnogo u Turskoj, gdje služimo u proizvodnji tepiha od svile. Jesi li znala da je Hrvatska nekoć bila treća u Europi po proizvodnji svile? Međutim, bolest dudovog svilca s početka 20. stoljeća u Slavoniji uništila je proizvodnju, a skupa s njom nestalo je i znanje o proizvodnji svile.
Pa ti si neko mudro drvo?
Za mene kažu da sam simbol mudrosti jer sam posvećena božici mudrosti, Minervi. Moram se pohvaliti da me spominju u mnogim dijelima antičke Grčke i Rima. Vergilije je za murvu napisao da je najpametnija biljka jer zadnje propupamo čekajući toplo vrijeme, a kad krenemo cvjetati, procvjetamo u jednoj noći. Čak je i glasoviti William Shakespeare pisao o meni u djelu San Ivanjske noći.
Čudno da nitko u Šibeniku nije prepoznao tvoju starost i mudrost?
Ooo, pisalo se puno o meni. Ne sjećam se točno, ali 2002. godine Društvo ljubitelja prirode Šubićevac na čelu s Davorinom Prginom i Vladom Gostijanovićem zahtijevalo je da me se zaštiti. Namjeravali su oko mog debla podići nisku kamenu ogradu i odgovarajuću ploču s mojim podacima. Zanimalo ih je i kako zaustaviti moje truljenje. Znaš, u ovim godinama, teško mi je bez nečije pomoći.
Ali, na kraju se ništa od toga nije napravilo?
Istina, nije. Slala su ta gospoda dopise tadašnjem gradonačelniku, ali jednostavno ništa se nije dogodilo. I dalje stojim na svom mjestu odakle se trudim mlađariju koja sjedne u kafić zaštiti od sunca, fotografira me i po koji turist, ali – to je sve. No, došle su do mojih grana priče kako je Turistička zajednica grada Šibenika odlučila osvježiti priču o mojoj zaštiti. To bi mi bilo drago.
