Tko god da se pojavio na vratima šibenskog postolara Šime Zorice mora da mu je gorjelo pod petama. Postola se raspala, peta je puknula, đon nije ‘šjolan’… Šjor Šime oduvijek je znao ‘ugasiti’ požar, stoga je s pravom najpoznatiji postolar u Šibeniku. Na samom dnu Starog pazara, dugih 40 godina postolar Zorica brine o šibenskim ‘postolama’. No, osim što vrši popravke, majstor je i u izradi cipela.
Danas su ipak češći popravci, priča nam. Recesija je učinila svoje pa ljudi sve češće ‘krpaju’ stare cipele pa u radnji uvijek ima posla. Iako na prvu šjor Šime djeluje strogo i zatvoreno, a razgovarajući o prošlosti i zanatu koji polako izumire, otkrivamo kako je pred nama zapravo principijelan i razborit čovjek.
PREKO POSTOLA DO BMW-A NE IDE
‘Kad sam izučio ovaj zanat u Šibeniku je bio 31 postolar. Moj dida bio je postolar i počeo sam mu pomagati kao dite od 10, 11 godina’, priča nam Šime dok istovremeno drži kliješta i postolarski čekić te popravlja jednu od niza cipela koje su mu tog jutra Šibenčani ostavili na ‘reparaturi’. Budući da je u to doba Šibenik, osim postolara, imao opančare i papučare, Šime se okrenuo drugoj strani. ‘Shvatio sam da ne mogu živjeti od toga i odlučio sam raditi nešto drugo.
‘E, onda, unazad nekih 35 godina ‘okrenulo’ mi se nešto u glavi. Otišao sam u Split gdje sam položio majstorski ispit, dobio diplomu popravka i izrade obuće te otvorio obrt u ovoj radnji’, sjeća se. Uvidio je da je došlo do smjene generacija pa se prihvatio postolarskog čekića. ‘Radim sve, u mene nema da se nešto ne može napraviti. Ako se auto napravilo, može se popraviti. Isto tako može se i s postolom’, uspoređuje. I sin mu je, priča nam, završio isti zanat, ali ne radi u branši.
‘Ova populacija u Šibeniku ne može hraniti dvi familije. Nije ovo zanat od kojeg možeš zaraditi, možeš samo preživjeti. A danas, mladi to ne žele. Žele sad otvoriti radnju, a već sutra voziti BMW. Radio sam 56 godina, a u ovoj sam branši 40 godina. Plaćam sve svoje obaveze i živim kao srednja klasa’, staloženo će Šime.
POTPLAT OD AUTO GUME
Spomenuli smo da je Šime principijelan, a to nam je dokazao u trenutku kad smo se dotakli teme konkurencije. Kaže, nikog ne podcjenjuje, no pita se jesu li ostali postolari u Šibeniku uistinu – postolari. ‘Ima onih koji se bave popravkom cipela, ali jesu li zaista postolari, to ne znam.
Ako su završili majstorski ispit, za njih ne postoje nepoznanice, ima da naprave isto što i ja’, pojašnjava nam. Ako mu ‘mušterija’ donese cipelu koju je drugi postolar nevješto popravio te od šjor Šime traži ‘ublažavanje’ štete, on će je odbiti. ‘Stavljaju potplate od automobilske gume. Imam originale koje kupujem u Njemačkoj i onda od mene traže da to popravljam. Rekao sam da neću. Neka idu tamo gdje su im to i prvi put napravili. Ne želim da mi govore gdje su i kod koga radili cipelu. Ako mušterija misli da je on bolji pa je prvo kod njega otišla, neka ide opet’, ustrajan je.
U POSTOLARA NAJGORE CIPELE
A što je najvažnije u njegovu poslu? Zdrav razum, dobra ruka i živci. Živci, pitamo ga. Da, živci. ‘Većinom ovdje dolaze žene, ne bi ih htio uvrijediti, ali znaju biti zahtjevne. Hoće sve da bude kako treba i tako mora biti jer što stranka traži, mi moramo napraviti. No nekada prelaze okvire mogućnosti. Ja sam ovakav kakav sam, ali da je netko slabijih živaca, svaki bi mu dan u ovom poslu trebao biti beneficiran’, nasmijat će se.
‘Ljudi ne gledaju kakvu cipelu daju na popravak, nego kad je uzimaju’, kaže nam postolar. Iskustvo ga je naučilo da pri preuzimaju za svaku cipelu napiše u kavom je stanju bila. Potvrdio nam je i onu – u postolara najlošije cipele.
‘Znate što ću vam reći, ribar jede najlošiju ribu, a bolju prodaje. Za sebe sam pripremio napraviti četiri para cipela. Evo ih ovdje, ali još nijednu nisam taknuo’, smije se.
CIPELE IZ SNOVA
U sedmom desetljeću života šjor Šime je dočekao i fiskalizaciju. Pa danas, osim što popravlja i zaprima cipele, izdaje račune. ‘Em moraš raditi, em moraš uslužiti stranku, em moraš napisati što je dala, em moraš dati račun koliko to košta. Ali, eto, već godinama nemam problema s financijama. Kako zaradim, tako platim svoje obveze. Dok me služi ruka, vid i pamet, radit ću’, govori nam.
Iako radi, nastavlja, u ‘mrtvoj’ ulici posla ima jer mu ljudi vjeruju. ‘Jednom mi je jedna djevojka došla i tražila me da joj napravim cipele za vjenčanje. Nosila je broj 36, međutim, nisam imao taj kalup. Kupila je crne cipele broj 36 i tražila me da ih obložim u bijelu boju. Rekao sam da mogu, naručio bijelu kožu i napravio ih. Bila je oduševljena. Nije da se hvalim, ali postole su bile san snova. Rekla mi je da ću joj odsad raditi i druge cipele, no odgovorio sam joj: ‘Neću, zlato. To sam ti napravio jer se prvi put udaješ. Kad bi se udavala drugi put, onda ne bih’, smije se Šime.
