Šibenski vaterpolist i trener omladinske škole Bruno Sabioni posjeduje crtačke sposobnosti od mladih dana. Strast i ljubav prema oslikavanju zidova počela je prije vaterpolske, skroz spontano. No zapravo trenerski posao ostao je njegov primat, a crteži veliki hobi, koji kako kaže nikad neće prerasti u posao.
-To je bila moja prva ljubav, kao dječak sam dolazio kuci i odmah bi otišao u svoju sobu i na male papiriće crtao različite likove iz stripova na indigo papiru. Na početku je to bilo preslikavanje, a kasnije kada sam uhvatio mot počeo sam sam crtati. Započelo je s nekih osam godina, a papir je postao malen, a sa nekih 13 godina prešao sam na izradu crteža na zidu. Prvo platno bila je moja dječja soba- otkrio nam je Bruno Sabioni i nastavio kako to nikad neće prerasti u posao, jer za njega je crtanje hobi koji ga opušta,veseli, pomaže kada mu je teško.
-Moj posao je da budem trener, pedagog i da djecu usmjerim sportom na pravi put – reći će.
MAMA JE DOBILA ŽIVČANI SLOM
Talent za crtanjem u dobi od osam godina je fascinantan, no pravo pitanje je kako su reagirali Brunovi roditelji na oslikavanje njihovog stana dok je on imao tako malo godina.
-Mama mi je dopustila da u sobi pokušam po prvi put oslikati zid, to joj nije smetalo, no kada sam pitao mogu li preći na ostatak stana dobila je živčani slom. Predložila mi je da pitam svoje rođake da ukrasim i njihove sobe na što su oni rado pristali. Rođaci su svi redom u svojim sobama dobili crtež – kroz smijeh nam je kazao Bruno.
Sljedeće što nas je zanimalo je koliko vremenski treba te koji je proces nastanka zidnih crteža.
– Na razne načine crpim ideje, koje najčešće nastaju spontano. Kada odaberem što ću crtati uzmem olovku i crtam to na zidu, zatim slijedi bojanje za koje koristim jupol boju i eto crteža. Za jedan crtež treba mi 15-16 sati rada, nemam toliko vremena, a i znatiželjan sam tako da te sate ne rasporedim na dane nego u jednom danu obično završim crtež- pojasnio nam je.
ZAIGRANO DIJETE
Teško je roditelja pitati koje mu je dijete najdraže, tako je i nama teško bilo postaviti pitanje koji mu je rad najviše pri srcu.
– Svaki mi je crtež na svoj način drag, svaki ima svoju priču, ali ipak onaj prvi u sobi mi je ostao najviše pri srcu – otkrio je. Bruno nam je priznao kako je još veliko zaigrano dijete, što se najviše odražava kroz motive njegovih crteža.
– Najdraže mi je crtati likove iz crtića, najviše radova naslikao sam upravo inspiriran zanimljivim, dobro poznatim dječjim crtićima. Razlog tomu je što sam i dalje jedno veliko dijete, a svaki crtež pun boja budi moju zaigranu dječju stranu – zaključio je Sabioni.
Više o Brunovom hobiju pročitajte u idućem broju Šibenskog tjednika.
