Šibenčanka Morana Periša otišla je na profesionalno i jezično usavršavanje u Barcelonu. Magistricu edukacije hrvatskog jezika i književnosti i magistricu komparativne književnosti, španjolska regija Katalonija odabrala je kao najbolju među prijavljenima. Morana je 4.studenog započela svoje šestomjesečno stažiranje u sklopu tvrtke ‘Ies Les Mariines’ kao asistent profesora engleskog i francuskog jezika u srednjoj školi u Barceloni. Prvih mjesec dana, Morana je učila jezik u čemu joj je pomagala španjolska obitelj kod koje živi. Nakon toga, kreće u samostalni život i rad u školi. Kontaktirali smo je kako bi saznali kako je provela svoj prvi mjesec u Španjolskoj.
Kako provodiš prvi mjesec boravka u Španjolskoj?
-Četvrti tjedan boravka u Barceloni bliži se kraju i uglavnom mi se čini da je prošlo mnogo više od toga iako dani prolaze u sekundi. Prvomjesečni intenzivni tečaj španjolskog jezika je zaista intenzivan, uz dnevno petosatno učenje kastiljskog, odnosno španjolskog, imamo i sat i pol učenja katalonskog jezika. Predavanja me oduševljavaju, u malim grupama od nekoliko ljudi, odvijaju se u školi jezika u samom centru grada koja slovi za jednu od najboljih u Španjolskoj.
Imaš li vremena biti turist?
-Nakon predavanja svakodnevno su organizirana i razgledavanja s profesorima-vodičima, tako da smo upoznali gotovo sve četvrti Barcelone i vidjeli glavninu važnijih arhitektonskih ostvarenja, posjetili neke od muzeja, primjerice Muzej Picasso i Muzej povijesti Katalonije, a prošlu smo subotu posjetili malen gradić Mont Blanc i benediktinski samostan s UNESCO-ove liste svjetske baštine. Upravo me arhitektura Barcelone čini posebno sretnom. Osim poznatih Gaudijevih projekata, grad vrvi jednako zanimljivim ostvarenjima i drugih arhitekata modernizma. Grad je, najjednostavnije rečeno, predivan, a istovremeno nepretenciozan i šarmantan. I poprilično velik. Centar grada koji bi podrazumijevao jedan trg i najveću ulicu, na kojima se potom sve odvija, ne postoji , sve se odvija posvuda, prepuno je skrivenih uličica, trgova i svaki dan otkrijemo nešto novo.
Jesi li upoznala ostale sudionike projekta?
-Ekipa eurodisejaca koja praksu započinje sa mnom je mala. Tu su Francuskinja, Portugalac, Britanka i troje Belgijanca. Odmah smo se sprijateljili pa smo se i počeli častiti poprilično grubim šalama, za koje sam mislila da postoje jedino u Šibeniku. Budući da Belgijci ne govore baš engleski, a jako su zabavni, nisam imala izbora nego progovoriti španjolski. Ne razglabam o filozofiji i marksizmu, ali se u svakodnevnoj komunikaciji dobro snalazim. Tim više jer nitko iz moje ‘obitelji’, u kojoj sam smještena prvi mjesec, ne govori ni jednu jedinu riječ engleskog, u početku je bilo polupanih lončića i neuspješnih gestikulacija, ali kako bi ovdje rekli, ‘no pasa nada’. Upoznali smo već i sve eurodisejce koji su ovdje već neko vrijeme, u našu čast organiziralo se već nekoliko tapas-tuluma.
Odlično se zabavljaš, no što je s poslom?
-Dosad smo već imali i nekoliko sastanaka s voditeljima projekta i obavili smo razgovore na našim radnim mjestima, organizacija programa zasada je na razini. Institut u kojem ću obavljati praksu nalazi se u pitoresknom gradiću s kilometarskim pješčanim plažama, Casteldefelsu, koji je od centra Barcelone udaljen svega dvadesetak minuta vlakom. Upoznala sam i profesore kojima ću asistirati i njihovu metodologiju, a najviše me šokirao profesor zemljopisa i voditelj školske kantine. Njih dvojica naime, nepogrešiva Katalonca, štuju kult druga Tita i nazivaju se titoistima, a u svojoj zaluđenosti otišli su čak i do Kumrovca. Ja sam, kao kakav-takav svjedok nekad postojeće države, dočekana u najmanju ruku kao Jovanka Broz. Nije baš moj par cipela, ali ću ih svejedno naučiti pravilno otpjevati ‘Druže Tito, ljubičice bijela’, kad im se već toliko sviđa.
Imaš li dovoljno za džeparac?
-Barcelona je prijestolnica najbogatije španjolske regije, ali je ujedno i najskuplja. Ono što se meni, u odnosu na Zagreb čini znatno skuplje samo su hrana i piće u restoranima i barovima. Sve ostalo je ili jeftinije ili slično kao kod nas, primjerice, mjesečna karta za javni prijevoz, koji je, uzgred budi rečeno, izuzetan i neusporediv sa zagrebačkim, košta isto koliko i ZET-ova mjesečna karta, 50-ak eura. I reći ću samo još jedno, litra maslinovog ulja je 2 i pol eura, a prijatelj Portugalac mi kaže da je to još uvijek duplo skuplje nego u Portugalu. Toliko o našem Mediteranu. Zanimljivo je kako je Španjolska, a i Portugal, zadržala trgovačku politiku malih, specijaliziranih dućana, tako da rižu, dezodorans i bilježnicu ne možete kupiti na jednom mjestu, već na tri različita.
Kakvi su Španjolci kao narod?
-Barcelonu, iako je dvostruko veća od Zagreba, nije zatrovala ni zapadnjačka bolest zvana ‘kava-za-van’ i ‘jedem-dok-hodam’. Inače, ovdje se doista živi vanka i kasnije noću, uobičajeno doba za večeru je oko 10 sati, a vikendom, po tapas-barovima, i kasnije. Iako Katalonci slove kao malo suzdržaniji i hladniji od ostatka Španjolske, svejedno se čine veselima, uljudnima i pričljivima. I poprilično zgodnima. Budući da većinu vremena provodimo u društvu izvornih stanovnika, bili to profesori ili obitelj, dosad znamo za mnogo autentičnih navika i običaja, otkud potječe ‘paella’ a otkud ‘tapa’, u koju se četvrt izlazi a u kojoj jede, koliko grejpova treba pojesti na Silvestrovo, što su ‘churosi’, a što ‘turronosi”, papa Noel ne nosi darove već Sveta tri kralja. Popis je dugačak, ali, nadam se, tek na početku. I da, svi se ljube, na dolasku, odlasku, u prolazu…Tako da moja, u znak pozdrava ispružena ruka, uglavnom ostane prazna visjeti u zraku. Ne žalim se.
