Zvonimir Perković ima samo 15 godina, a već broji 12 nagrada s raznih čelističkih natjecanja. Nakon posljednjeg jakog međunarodnog natjecanja za violončeliste ‘Antonio Janigro’ u Poreču gdje je osvojio treći nagradu , koja mu je ujedno i najdraža jer ju je osvojio čak dva puta, odlučili smo otkriti kako je Zvonimir uopće došao na ideju da se upiše u glazbenu školu i ima li uz srednju glazbenu školu i opću gimnaziju uopće vremena za sebe i prijatelje.
– Išao sam u pripremnu glazbenu školu, a tad su nam na satove dolazili različiti svirači. Profesorica Bošnjak poslala je jednu od svojih najboljih učenica koja nam se predstavila i nešto nam odsvirala. To mi se svidjelo i upisao sam se u prvi razred, baš kod profesorice Bošnjak, kaže Zvonimir.
Pojašnjava kako je sve išlo dosta brzo, prve dvije godine su mu proletjele. Drugo polugodište prvog razreda bilo je rezervirano za prvo natjecanje, gdje je osvojio prvu nagradu. Svi učenici koji se pokažu dobri, odlaze na seminare, pa tako i Zvonimir. Objašnjava kako seminari daju osvježenje. Vježba najmanje dva sata dnevno, a ima i omiljeno glazbeno razdoblje.
– Volim svirati barokne komade- Vivaldija, Boccherinija, a od klasike Haydna, kaže.
Zvonimir osim srednje glazbene škole pohađa i opću gimnaziju, a dvije srednje škole ne predstavljaju mu ni najmanji problem.
– Profesori imaju razumjevanja, ali ne stignem vježbati baš koliko bi htio. Sada nisam na nastavi u glazbenoj školi, već radim sa vanjskim profesorima. Trenutno radim s profesoricom Monikom Leskovar, a uskoro počinjem s profesorom Branimirom Pustičkim, kaže.
Sve skupa iziskuje puno truda i vremena, jer se radi o akademskom programu i odlascima na satove u Split i Zagreb. Pojašnjava kako je za sve važan trud, a konkurencija je ogromna. Tek je prije nekoliko godina od roditelja dobio vlastito čelo, no pravo čelo na kojem bi trebao svirati ima previsoku cijenu, pa je zadovoljan. Dosad je bio na svim važnim natjecanjima gdje je gotovo uvijek osvajao nagrade.
– Svaki seminar ili odlazak na natjecanje iziskuje mnogo novca, a to mi sve financiraju roditelji, kao i satove čela izvan Šibenika. Dosta je teško, novci odlaze na put, na žice. Evo, tata me vozi jednom tjedno u Zagreb, ali sada ću dobiti i službenog profesora upravo iz Zagreba u sklopu nastave šibenske glazbene škole, objašnjava.
Zvonimir želi upisati akademiju, no još nije siguran gdje će ići. Postoji mogućnost da ode negdje izvan Hrvatske, no još je uvijek rano o tom razmišljati.
– Audicija se u pravilu može položiti bilo kad, čak i sa 15 godina. No, najbitniji je profesor, bilo u Hrvatskoj ili izvan nje, pojašnjava.
Zvonimirov dan počinje oko osam ujutro, ide u glazbenu, a zatim u gimnaziju. Tada moram vježbati navečer, svaki dan dva sata, a pred natjecanje po četiri ili pet sati. Sudjelovao je na natjecanju u austrijskom Liezenu te odnio nagradu, a išao je čak i u Novosibirsk na Čajkovskom, gdje je prošao audiciju od čak 200 čelista. Bio je jedan od tri Europljana, a za audiciju je snimio video koji je poslao. Konkurencija je velika, jer je violončelo jedan od omiljenih instrumenata.
– Azijati su kao roboti, i gotovo ih je nemoguće pobijediti. Ipak, bit će vremena i za to, pojašnjava.
Zvonimir nije ljubitelj teorijskog dijela, najviše od svega voli svirati. Svirao je i u Mimari, gdje su bili pozvani svi mladi laureati.
– Važno je nastupati, a u Šibeniku to baš nemam priliku. Nadam se da će se to u budućnosti promijeniti, jer želja mi je svirati kao solist sa simfonijskim orkestrom. Ne zanima me ništa drugo, odlučio sam da je Akademija za mene, i mislim da se to neće promijeniti, zaključuje.
