Vrijeme je najčešće ono čega nam nedostaje u tempu kojim živimo pa je pogledavanje na sat, danas na mobitel, radnja koju nesvjesno radimo nebrojeno puta dnevno. Rijetki su tako oni koji prolazeći šibenskim Medulićem neće baciti pogled na sat na kantunu iznad bivšeg Miamija na početku skalica prema Dobriću. Taj sat kao da je tamo oduvijek pa ne čudi što su se nedavno mnogi pitali što se dogodilo sa satom kojeg nekoliko dana nije bilo u njegovom okviru.
– Sat je bio na popravku i sada je ponovo na svom mjestu gdje je postavljen još 1970. godine. Tih dana mnogi su se spuštali do moje radnje na Skalicama i raspitivali se što se dogodilo i zašto više nema sata na Meduliću. Iznenadilo je i mene da ljudi još uvijek obraćaju pažnju na sat – priča nam Josip Perica, šibenski urar koji je kupio, postavio i svih ovih 49 godina održava sat na Meduliću.
Iako je sve popravke do danas sam financirao, ove godine nije bio siguran hoće li odustati od svega i skinuti sat. Razmišljao je i o toj mogućnosti bude li mu preskup trošak popravka pa je to spomenuo i u jednom usputnom razgovoru s nogu Dinu Karađoli. direktoru Turističke zajednice Šibenika. Dino mu je na to rekao neka odradi potreban popravak, a da će račun, koji je na kraju iznosio oko 600 kuna, podmiriti Turistička zajednica.
– Do sada sam sve popravke mogao samostalno financirati. Ja sam ga i kupio, ali danas se više stvarno ne sjećam koliko sam ga platio, a nisam uspio naći račun. Ovaj zadnji popravak sam odradio vrlo brzo, stradao je zupčanik na satu okrenutom prema Katedrali, ali petnaestak dana nisam mogao naći nikoga da mi pomogne ponovno ga postaviti na zid. Na kraju sam zamolio radnika koji na Meduliću stavlja ploče. Otišli smo u Katedralu po skale, a ovaj susjed doli šta ima butik, po mojim uputama je postavio satove – priča Perica i ujedno se žali kako ljudi više ne pokazuju zanimanje za ručne satove i kako teško opstaje u središtu grada u kojem je sve manje mušterija s mehaničkim satovima koje on i danas s guštom popravlja.
Kako o satu na Meduliću Perica priča u množini, zaključio sam da je riječ o dva sata, odnosno dva potpuno neovisna mehanizma sa svake strane.
– Ne dva, tri su sata. Ovdje kod mene u radnji je ‘matica’. Odavle ja s njima upravljam. Od sata na trgu do moje radnje bila ranije zračnom linijom dovedena kabelska veza do sata matice. Kad su ’95. uređivali ove skale i Elektra odlučila skinuti kabele tražio sam da mi pod zemlju stave taj kabel i oni su to napravili – kaže Perica.
Prvo odobrenje za postavljanje reklamnog sada ‘Longines’ Josipu Perici izdala je Općina Šibenik 22. travnja 1970. godine uz uvjet da dobije suglasnost vlasnika zgrade i obrazloženje kako će ‘sat biti vrlo ukusnog izgleda i isključivo služiti građanima za upozoravanje o točnom vremenu’.
Međutim, nije Dino Karađole nedavno prvi put spasio sat s Medulića od zauvijek odlaska. Lani mu je skoro otkucalo vrijeme zbog ‘kratkovidnosti’ gradske administracije iz fotelje.
Baš nekako u ovo vrijeme prošle godine, Perici je stiglo rješenje iz gradske uprave u kojem mu se nalaže ‘da ukloni konzolnu reklamu postavljenu na zid obiteljske kuće u Ulici kralja Tomislava u Šibeniku’. U lipnju mu je stiglo i rješenje o prisilnom uklanjanju sata uz asistenciju policije o njegovom trošku.
– Ja sam imao problema s tim, oni su stvarno bili naumili skiniti sat. Već su došli iz Komunalnoga i planirali ga skidati, a ja sam ih samo upozorio da je sat pod strujom i da će mi morati platiti, ako ga oštete – priča Perica.
Sat na Meduliću, od jedne slijepe birokratske odluke temeljene na propisu o uklanjanju svih konzolnih reklama u središtu grada, spasio je dopis Angele Bujas, pročelnice Konzervatorskog odjela u Šibeniku. U njemu navodi kako je natpis ‘Urar Perica’ ispod sata uklonio sam vlasnik, a kako sam sat nije predmet postupka jer konzervatori smatraju da je njegovo zadržavanje moguće i poželjno zbog koristi svim građanima Šibenika.
– Jednog dana kada više ne budem u snazi za održavanje sata na Meduliću ja bi ga rado ostavio gradu. Morali bi se oko toga nešto dogovoriti jer šteta da ga više ne bude tu. Ova tri sata su vrlo kvalitetni, skoro idealni. U mjesec dana može imati grešku od nekoliko sekundi. Do sada na njima nije bilo velikih kvarova, a nisu nikad bili ni oštećeni. Jedino sam prije nekih osam godina morao zamijeniti originalna ispupčena stakla kada su već bila toliko mutna da se nije vidjelo škvere – hvali Perica svoje satove i pokazuje mi kako je već kupio pituru i pinel pa sad traži ‘žrtvu’ koja bi se popela na ljestve i odvojila deset-petnaest minuta za pituravanje okvira satova.
– Kad se obnavljaju palače i trg red je da i sat na Meduliću dobije novi glanc – zaključuje Perica.
