Slaven Vujić, poznatiji kao tata Slaven, predstavio je u ponedjeljak navečer u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić svoju knjigu‘Vidim te’.
Tata Slaven otac je četiriipolgodišnjeg Vita, dječaka s poremećajem iz autističnog spektra. Dobitnik je nagrade Ponos Hrvatske 2015. godine za humanitarno djelovanje na dobrobit djece i mladih s teškoćama u razvoju.
‘Bio je to prelijep sunčani dan rane veljače, u kojem je snijeg nevoljno gmizao sa sunčanih površina. Veseli Vito je proveo par sati u svom novom vrtiću, a ja sam se užurbano primicao toj veseloj zgradi. Nisam primjećivao taj lijepi dan, ni vesele boje, jer sam u glavi nosio “sto briga”. Posao, posao i posao. Frustriran i vječno nezadovoljan, uvijek gladan uspjeha. Da, to bi bila današnja definicija. Ondašnja bi bila, netko tko uživa u poslu, ambiciozan je i radi velike stvari. Vrijeme mijenja definicije i to relativno kratko vrijeme.
Stigao sam u vrtić u kojem me dočekao ljubazni gospodin, vrtićki psiholog. Već smo se ranije sretali i imali smo prilike kratko razgovarati o Vitovim poteškoćama. Bilo mi je drago da mogu zaskočiti dotičnog gospodina s “jesam Vam rekao”, aludirajući na Vitovu solidnu prilagodbu vrtićkim strukturama. Moje slavodobitno izdanje naišlo je na samilosni osmijeh i ruku prijateljstva, ljubazni gospodin nije imao potrebu braniti se i kontrirati mojim argumentima. Rekao mi je, da se mogu i sam uvjeriti kako Vito izgleda u vrtiću i da mogu proviriti kroz prozor njegove skupine. Zapravo ne njegove, već dobno manje skupine, u koju je smješten da bi se lakše uklopio.
To je bio sve samo ne običan pogled kroz prozor. To je bio pogled u svijet koji sam uporno nastojao ignorirati. Pogled u nešto što se ne može meni dogoditi. Ni meni, ni mom Vitu. Zašto bi se dogodilo, pa zašto mi? No, to je bio trenutak u kojem su nestale sve sile borbe protiv prihvaćanja stanja. Moj predivni medo bio je viši za glavu od svih malih prijatelja. Cijela skupina je odisala nekim zajedničkim duhom i bila je posvećena funkcionalnim aktivnostima. Moj anđel je bio u svom svijetu. Prolazio je pored djece kao pored stabala u šumi. Bio je fokusiran na predmet i slučajno je srušio jedno malo dijete u prolazu, nesvjestan okoline. Zaigrao se svojom trakicom daleko od svih. Nije izgledao sretno ni nasmijano. Nije izgledao … uopće. Neodređen, neprisutan. Drukčiji. Poseban. Trčao je po prostoriji uz poneki svoj urlik, privlačeći poglede zbunjenih mališana. Neki su mu donosili igračke, no on to nije vidio. Lizao je staklo.
Ljudi me poznaju kao čvrstog i nerijetko su tražili u meni smirenu podršku. Nisam nikad puštao suze i nosio sam se s teškim situacijama na svoj način. Ovo je bila situacija s kojom se nisam mogao nositi. Suze su se kotrljale niz obraze dok sam stajao pred prozorom tog svijeta. Slomilo me. Morao sam otići na zrak. Sjeo sam na klupicu ispred vrtića i pokrio lice. Nije mi bilo važno to što plačem kao malo dijete. Nisam više vidio ni snijeg, ni sunce, ni svoje probleme u poslu. Vidio sam samo njega. Mog sina u mreži svijeta za kojeg sam uporno tvrdio da ne postoji. Osjećao sam se slabije no ikad. Pred očima su prolazile slike mog sina kao male bebe, njegovih nemirnih noći i dana. Osjetio sam krivnju što je moje očinstvo bilo prisutno samo u slikama. Nisam bio uz njega. I sad me tamo čeka, na mjestu koje nije za njega. Na mjestu koje je popravilo sliku mog očinstva, privid koji je rodio osjećaj da je i moj Vito dobro. Nije bio dobro. Nikako.
Teškim koracima vratio sam se u vrtić. Nijemo sam se pojavio na vratima i ponajviše gestama zatražio da mi dovedu Vita. On me vidio i, kao nebrojeno puta do tada, došao do mene bez velikih emocija. Oblačio sam mu cipelice i nisam mu mogao gledati u oči. Poljubio sam mu kosu i rekao ‘Oprosti mi, sine moj’, priča je to kako je nastao Tata Slaven, priča zbog koje su Šibenčani u ponedjeljak pohodne pohrlili u knjižnicu.
Slaven je nekad bio uspješan poslovni čovjek, odvjetnik i konzultant, a danas ‘radi’ najvažniji posao na svijetu – tata je. Ponosan je otac dječaka koji ima posebnu moć da mijenja ljude. Slavena je napravio tatom.
Vujić se osvrnuo i na Grad Anđela, priču koja se rodila iz najjačeg osjećaja na svijetu – ljubavi.
Dvorac Dioš smješten nedaleko Daruvara je tako postao mjesto koje će služiti djeci i mladima s teškoćama u razvoju, ali i svoj drugoj djeci ugroženog zdravlja ili ugorožene socijalne pozicije. Riječ je o životnom projetku koji bi se ostvario u prirodi i koji bi imao vrtić, školu i sve druge dodatne sadržaje koji bi djeci omogućili opušteni život lišen svakodnevnog stresa.
‘Vidim te’ je knjiga izdana u vlastitoj naknadi, knjiga koja govori o beskonačnoj ljubavi. Na 128 stranica ispisano je iskreno svjedočanstvo vjere i života, sve ono što je Slaven prolazio kao otac djeteta s poteškoćama, otac djeteta koje mu je podarilo najvažnije zanimanje.
Na predstavljanju je gostovao i Ženski vokalni sastav Adeodate.
