Danijela Grubišić, profesorica hrvatskog jezika u nadaleko poznatoj šibenskoj Gimnaziji Antuna Vrančića, sve je samo ne obična. Nekonvencionalna i druželjubiva, učenicima pristupa prijateljski, ali, kako kaže, od njih traži znanje. Ta nesuđena spisateljica, ali i pjevačica ne baš lakih nota, poput onih legendarnog Freddieja Mercuryja iz grupe Queen, povodi se za maksimom koja se može prevesti na način da ako djeci stvoriš dojam da mogu, onda se oni više i potrude. A trude se itekako…
Posao prosvjetara nije kakvim ga svi zamišljaju. Dosadan i monoton. Za to je dokaz upravo profesorica Gruba ili Dada, kako je od milja zovu učenici, kolege i prijatelji.
– Dođeš doma, nosiš probleme, razmišljaš kako ih riješiti. Susretneš se s tisuću i jednim. Ovo je vrlo zahtjevna škola i ostavlja malo vremena za osobne kreativnosti, kako mene, tako i đaka. Kad u nekome vidiš talent, onda ga na neki način potičeš. Uvijek smo u vrhu kad su u pitanju natjecanja hrvatskog jezika i Lidrana. Ove godine smo imali tri kategorije na Lidranu, recitaciju, školski list i literarni rad – ističe ponosno profesorica Grubišić.
Počela je raditi davne 2002., s napunjenih 26 godina. Prvi ulazak u razred nije bio jednostavan, no nakon nekog vremena sve je bilo lakše. I to bi, kaže nam, promijenila u svojih 15 godina staža.
-Možda bih voljela da sam na početku bila ovako opuštenija. Svaki mladi profesor počne raditi u nekom grču kako bi dobio rezultat. Ipak, puno bolji rezultat nastavnik dobije ako ga učenici zavole jer je bolja interakcija – veli profesorica koja je odnedavno i voditelj Županijskog vijeća profesora hrvatskog jezika za srednje škole. To znači da surađuje s nadležnim institucijama u vezi organizacije natjecanja iz jezika i Lidrana.
Smjena generacija
Uspjesi su tu, ali kako je biti profesor u šibenskoj gimnaziji, pitamo profesoricu koja nam odgovara kako bi mogla zamisliti da radi nešto drugo, ali prenošenje znanja na mlađe generacije njezina je velika ljubav.
-Da radim nešto drugo, možda bi mi prije dosadilo. Ovako, dolaze novi učenici i od njih uvijek naučiš nešto novo. Generacije se smjenjuju. Učiš kako sam sebe poboljšati u toj interakciji. Prihvaćaš nove izazove koji ti dolaze – objašnjava Grubišić, kojoj je stalo do toga da učenici budu zadovoljni sami sobom, da budu svjesni svog znanja, truda, a da ona bude mentor i medijator koji ih potiče na rad.
Govorna mana
Mnogi su se iznenadili vokalnim sposobnostima profesorice Grubišić koja je rado viđen gost na pjevačkim natjecanjima, Vrani, kao i na gimnazijskoj priredbi Antun. Možda je netko, veli, talentiran, ali nije imao prilike to pokazati, kao što je bilo u njezinom slučaju.
-Oni koji me poznaju, znaju da pjevam amaterski doma i da volim klapsko pjevanje. Krenula sam u glazbenu u školu, ali sam odustala, jer mi roditelji nisu mogli priuštiti klavir – priča nam Gruba.
Zanima nas zašto onda nije upisala solo pjevanje, jer nije lako skinuti, primjerice, Freddiejev timbar i visinu glasa.
-Kada su me nagovarali da upišem solo pjevanje, nisam to učinila zbog govorne mane. Svi su mi se tijekom odrastanja rugali zbog toga što nisam mogla pravilno izgovoriti slovo ‘r’. I sada,kada uđem prvi put u razred s prvašima, znaju se smijati. Ja im onda u šali kažem da odlično izgovaram engleski. Uz posao sam jednostavno prevladala neugodnosti oko govorne mane – veli Grubišić.
I u pjevanju s učenicima je onakva kakva želi biti, bliska, odnosno bez onog poznatog odmaka kakav prosvjetari starijeg kova njeguju.
-Kad danas gledam, draži mi je i bliži pristup kakav prema učenicima imaju na Zapadu. Slobodniji i prijateljski. Međutim, ja takav pristup nisam pokrenula. Bilo je nekoliko profesora koji su imali takav pristup i meni se to svidjelo – odgovara Grubišić.
Somebody to love
Zašto Mišo Kovač, Robbie Williams i Queen, pitamo je, jer su to autori koje je na pozornici interpretirala.
-Odrastala sam na Queenu, Madonni i U2-u. Jedan prijatelj, Ivan Livaković, u osnovnoj me upoznao s Queenovcima, davao mi najgore albume, a kad mi se to svidjelo, zapalila sam se na najbolje i počela pjevati. Kad mi je Šime Buha, sada učenik trećeg razreda, predložio da otpjevamo nešto od Queena, ja sam ispalila Somebody to Love. Njega je bilo strah da to neću moći otpjevati, a mene da on to neće odsvirati. Na kraju je ispalo izvrsno – ispričala nam je profesorica Grubišić koja je zavoljela klapsko pjevanje družeći se s Jelenom Barbačom, kćeri Ante Barbače koji je vodio klapu Šibenik, i tako razvila ljubav prema očuvanju šibenske baštine, klapskoj pismi i narodnoj tradiciji.
U cijelom opusu valja – jedna rečenica
Šibenska profesorica, čija majka je iz Zagore, a otac iz Doca, slovi za jako kreativnu osobu. Jedino, veli, nema talenta za slikarstvo. Naime, nesuđena spisateljica i dalje piše, i to kratke priče na šibenskom dijalektu, za koji mnogi kažu da su neobične.
-Teme su mali ljudi kao likovi, težak i mučan život i njihovo snalaženje u tragikomičnom stilu. Pišem priče od falulteta, kada sam sudjelovala u književnom klubu u Zadru. Zapravo pišem cijeli život. Ono što sam pisala tijekom srednje škole i što su čitale moje generacije, i po tome me poznavale, nije bilo književno kvalitetno, ali je pomagalo meni kao piscu i mojim prijateljima koji su to čitali. To sam uništila kada sam dobila kritiku danas renomiranih pisaca, Olje Savičević i Antonele Marušić, i prof. dr. sc. Helene Peričić koje su izvadile iz mojih tekstova jednu rečenicu koja jedino vrijedi u mojim tekstovima, a to je: ‘Eno mi babe na izdisaju, bunca o nekakvim popovima, izmorena od života – patnji i užitaka’. To me usmjerilo na šibenske teme, na male ljude – otkriva nam profesorica Grubišić koja inspiraciju za priču često dobije na kavi.
Svoje radove je objavljivala u zadarskim listovima, a zanimljivo je da uvijek vidi kraj priče i onda je pišući dovodi do konca. Zato voli razgovarati sa starijim ljudima, jer od njih uvijek nešto naučiš.
Gimnazija je rasadnik mladih talenata
Vraća se profesorica tamo gdje se najugodnije osjeća, na prosvjetu. Kaže, program guši kreativnost i trebalo bi ga puno rasteretiti. Možda je rješenje u obradi manje djela, ali snažnijem radu kako bi se stekle kompetencije. Školstvo je jednostavno zatrpano papirologijom. Možda i u tim njezinim promišljanjima leži kandidatura za ravnateljicu šibenske gimnazije. Ipak, kolege su htjele drugačije pa je ravnateljem postao profesor Josip Paić.
-Poštujem izbor svog kolege. Ni najmanje nemam neke zadrške prema njegovu izboru. Smatram da je vrlo korektan, i kao kolega i kao ravnatelj. Izvrsno surađujemo, a što će budućnost donijeti, tko zna… – iskreno će profesorica Grubišić koja se nije mogla suspregnuti te zaključiti da je šibenska Gimnazija neprocjenjiv rasadnik mladih talenata koji iz škole izlaze samosvjesniji, humaniji i sposobniji za život.
