Šibenčanka Rozalija Banovac, poznatija kao Roza, korjene vuče iz Jezera i Siverića. Veselo i mirno djetinjstvo provela je na Vidicima, a tada nije niti sanjala da će jednog dana kreirati neobične modne komade za djevojke i žene diljem Šibenika, ali i šire. Prvi izbor zanimanja bila je ekonomija, pa je nakon srednje ekonomske upisala i Ekonomski fakultet gdje se po prvi put rodila ideja, ali i ljubav prema šivanju.
– Ko dite san imala san jednu barbiku, to se čuvalo i pazilo. Tila san joj nešto novo obuć, pa san jedan dan ‘posudila’ materin lancun i sašila joj vjenčanicu, a mater se šali kako je to zapravo bija moj prvi rad. Široke naramenice, ručno šivano, smije se Roza koja priča kako joj je baka šivala po krojevima iz kultne Burde.
Kako kaže, ekonomija joj je bila u krvi, a kada je došlo vrijeme upisa na fakultet, izbor je pao na ekonomiju. Ipak, kako se približavao kraj studija, Roza se sve više približavala šivanju, no smatrala je da od tog posla neće moći živjeti.
– Pri završetku faksa otišla san na jednogodišnji tečaj, jer se na fakultetu rodila želja za šivanjem i krojenjem. Prva mašina je bila stara Bagatova, polovna. Još uvik me odlično služi. U tu godinu dana učili smo sve- od kemije, krojeva, tehnika i slično. No ipak, najviše me šivanju naučila jedna žena koja je bila na tečaju. Ona je 20 godina provela šivajući muška odijela, a kako je teško izać iz onih klasičnih krojeva, meni je triba neko ko će mi pokazat male tajne i naučit me šivat ‘van okvira’. Puno sam od nje naučila i često sam je znala nazvati za savjet. U svakom slučaju, prvi komadi su bili napravljeni za reviju koju smo imali na kraju tečaja, prepričava Roza.
Na početku je šivala za svoju obitelj i prijateljice, a onda je ‘blaženi facebooku’ pokrenuo lavinu.
– Sve je krenilo kao hobi, jer ja sam tila radit u ekonomiji i tražila san posa. Za sad sam je stavila na stranu, a šivanje je postalo primarno, kaže.
U svom poslu susrela se s brojnim ženama, koje joj često kažu da ima strpljenja.
– Moran biti strpljiva, to je ono šta san odabrala. Svaki dan za mašinom proveden po pet, šest sati, a uz to crtan, smišljan krojeve i biran materijale. Najdraže mi je kad dođen u svoju malu radionu i upalin radio. To je najvažnije- moja pisma, moj đir, i tada sam najopuštenija. Svoje kreacije prilagođavan stvarnim ženama, a najviše me veseli kada klijentica iz salona izađe nasmijana i zadovoljna. Nisan od onih koje nameću svoj stil, jer njega pokažem u svojim kolekcijama. Prilagodljiva san i želin da svaka žena koja uđe u moju radionu bude zadovoljna i dobije ono šta je zamislila, priča.
Prvu reviju pamti vrlo dobro.
– Nakon odrađenog tečaja, imale smo reviju za koju smo tribale sašit četiri komada. Taj trenutak kada su moji modeli izašli, to je nešto neopisivo. Shvatila san da radim za taj osjećaj, jer mi je tako svaki put prije izlaska nove kolekcije, govori uzbuđeno.
Suprug, s kojim je 11 godina, velika joj je podrška. U trenucima kada je htjela odustati upravo ju je on ‘gurao’ prema naprijed.
– Dok nisam imala dite radila san punom parom. Nakon poroda, odlučila san uzet sebi vrimena i nisan tila da pati obitelj. Neko vrime ništa nisan šivala, a onda bi mi on reka, pa ajde, voliš to, nemoj odustat. Roditelji su mi isto bili velika podrška. Bili su prezadovoljni, a ja sam odgajana tako da ćeš uvijek bolje zaraditi kad napraviš nešto svojim rukama. Eto, govorim uvijek da je dobro šta sam kreativni ekonomist, jer sam sama sebi računovođa. Ekonomija je jedna kocka, a ja nisam baš za ‘kocku’. Volim ja raditi s brojevima, ali ipak, volim iskočiti izvan okvira. Možda ću za nekoliko godina budem tila nešto mirnije, pa se odlučim vratit u tu kocku, smije se.
Planovi za budućnost su većinski ostvareni samim otvaranjem showrooma i radione ‘Design by Roza’.
– To mi je bila velika želja i eto, prošle godine u 11. misecu ostvarila sam i to. Međutim , volila bi sve skupa podignuti na jedan veći nivo. Vidit ćemo kako bude, jer mi je na prvom mistu uvik obitelj. Moj sin, moj muž, moja rodbina. Kada god uvatim vrimena, pobignem u zagrljaj obitelji, smije se.
Velika želja joj je otići u London, no razlog ‘žudnje’ za glavnim gradom Velike Britanije pomalo je neobičan.
– Tata, teta i ja smo livoruci i uvik bi ih ispitivala kako su to njima zabranjivali za pišu livon rukon i zašto mene dica čudno gledaju kad pišen i sve radim. Kad san imala desetak godina, na televiziji san vidila jedan prilog o dućanu u Londonu za livoruke. Znači, sve u tom dućanu koji je bija krcat, bilo je za livake i to me oborilo s nogu. Zapantila san to i koliko god smišno zvučalo, zato mi se London i svidija. Sičan se, kad san upisivala tečaj, koliko san se obradovala kad mi je profesorica rekla da su mašine prilagođene za livoruke. U svakom slučaju, u London bi tribala ove godine, pojašnjava Roza.
Voli naglasiti kako je najvažnija unutarnja ljepota, jer kad si dobra osoba, ono što nosiš vani uvijek je lijepo.
– Isto tako, bitno je da voliš ono šta nosiš, a ono šta će drugi reć totalno je nevažno, zaključuje.
