Sandra je 54-godišnjakinja, stopostotni invalid od svoje druge godine, visoko je obrazovana i 33 godine zaposlena, samohrana je majka djeteta s autizmom i živi u Šibeniku. Kao i svi mi u Šibeniku i ona ima problem s parkiranjem. Pred zgradom u kojoj živi nema dovoljno parkirališnih mjesta i često mora parkirati tako da nekome smeta jer si ne može priuštiti hodanje s nekog gradskog parkirališta, koje nije blizu stana.
Probala je problem riješiti preko gradske uprave, ali Grad u blizini njene zgrade nema vlastitog zemljišta na kojem bi označio parkirališno mjesto za osobe s invaliditetom. Uputili su je da bi, uz suglasnost većine stanara, mogla ostvariti pravo na obilježeno mjesto na parkingu pred samom zgradom. Uz veliki napor, Sandra je obišla sva 24 stana u tri ulaza svoje zgrade i prikupila suglasnosti više od 60 posto suvlasnika, ali pravo na obilježeno mjesto ni dva mjeseca kasnije nije ostvarila.
– Već se jako dugo trudim riješiti taj svoj problem, ali me ne fermaju ni pet posto. U gradskoj upravi su me ignorirali i rekli da se obratim stanarima, što sam na kraju i napravila. Jedino što su mi u gradskoj upravi mogli ponuditi to su gradska parkirališta na kojima postoje obilježena mjesta za osobe s invaliditetom i takvih u krugu 200 metara od moje zgrade ima šest. To je u redu i ponekad parkiram tamo, ali tih 200 metara meni znači barem 20 minuta hoda koji je za mene veliki napor. Mene sin, koji ima autizam, 24 sata čeka u stanu i ne mogu si priuštiti predugo izbivanje iz kuće – kaže nam Sandra, kojoj se već dogodilo da joj ‘ostave poruku’ urezanu ključem u lak automobila.
U gradskoj upravi su joj odobrili korištenje gradskih parkirališta, a za sve ostalo poručili ‘bori se sama’.
– Ja sam se, eto, sama izborila za tih 60 posto potpisa stanara i došla u Stinu te molila da mi označe to mjesto. Ne želim sama označavati jer to nitko neće poštivati, a i ne znam kako bi ja to sama uopće izvela. Ja sad čekam već dva mjeseca dok oni iz Stine dođu i označe to mjesto. Zovem ih dva puta tjedno. Prvo su mi rekli da stalno pada kiša pa oni ne mogu to odraditi. Potrebna su im tri dana bez kiše za izlazak na teren. E sad pet dana nije padala kiša, ali su rekli da je prehladno i opet ne mogu izaći na teren. I tako ja čekam već dva mjeseca, a svaki dan kad dođem parkirati nema mjesta pred zgradom. Onda ja parkiram i zatvorim nekoga pa se ujutro moram dizati kako bi netko od blokiranih moga izaći s parkinga. To traje već predugo – priča Sandra svjesna i sama da kada joj označe parkirališno mjesto to neće značiti da će svi poštivati oznaku, ali njoj će biti koliko-toliko lakše nositi se sa svim drugim problemima i brigama.
Nazvali smo Stinu Šibenik i odmah naišli na maksimalnu susretljivost vlasnika tvrtke Željka Radovčića, koji nam je rekao kako zaista dugo nisu imali povoljno vrijeme za takve poslove, a imali su kvar na stroju.
– U nedjelju oko podne imamo u planu jedan veći posao označavanja parkirališta bijelom i žutom bojom tako da bi mogli nakon toga otići do te zgrade i obilježiti to jedno mjesto za osobe s invaliditetom. Kad je jaka bura nije nam moguće raditi jer raznosi pituru, a bilo je puno kišnih dana prije bure tako da ni tada nismo mogli raditi. Bilo je i drugih problema, radnika u izolaciji i slično tako da je i nama, kao i svima, dosta teško stizati na sve poslove. Eto, nadam se da ćemo u nedjelju i to obaviti kazao nam je Radovčić.
Dobru vijest smo javili Sandri koja poručuje kako nije ona jedina i kako bi željela da njena priča pomogne i svima drugima koji se sami probijaju kroz život i šumu birokracije zbog prava koja im pripadaju, ali ih je često nemoguće ostvariti.
