Ivan Rančić najmlađi je hrvatski odbojkaški izbornik u povijesti, a istovremeno je i profesor nekoliko kolegija na šibenskom Veleučilištu. Titulu izbornika zaslužio je poštenim radom jer je s matičnim klubom osvojio šest prvenstava, a naglašava kako mu je iznimno zadovoljstvo biti zaposlenik VUŠ-a.
– Jako je teško spojiti te dvije funkcije, no radom, dobrim rasporedom poslova, ali i zahvaljujući upravi fakulteta nekako sam sve to uspio združiti. Odmah na početku moram kazati kako sam ponosan što sam dio Veleučilišta koji svakodnevno grabi prema naprijed, a posebno me veseli što sam dio Upravnog studija. Šibenik će sigurno u obrazovanju napraviti jedan veliki iskorak – počinje priču Rančić kojeg disciplina prati od početaka studiranja.
Fakultet, trening i posao – na to su se svodili Rančićevi studentski dani. Cijela obitelj živjela je za sport – brat kao košarkaš, otac kao atletičar.
– U to vrijeme sam bio odbojkaški reprezentativac i zadnje dvije godine na pravnom fakultetu odradio sam kao izvanredni student. Tako sam mogao više izostajati s predavanja, a zadnju godinu sam proveo putujući po inozemstvu. Pretpostavljam da se sve može povezati kad se hoće, uz mnogo odricanja. Uvijek sam sebi postavljao određenje ciljeve i svojski bih se potrudio ispuniti ih. Vjerujem da je talent samo jedan posto uspjeha, ovaj ostatak je isključivo rad koji se na kraju uvijek isplati – kaže.
Najviše zanimanja pokazivao je za sportsko pravo, no odbojka ga je u potpunosti ‘uvukla’. Ipak, u pravu je ostao kao profesor, a kako kaže, onaj tko nije radio sa studentima ne zna koliko je to zanimljivo.
– Zanimalo me čak i sportsko novinarstvo, sport se zapravo provlačio kroz sve aspekte mog života. Međutim, prije deset godina na VUŠ-u se otvorila idealna prilika, a posebno mi je drago što sam se našao u javnoj upravi koja mi je bila zanimljiva još od studentskih dana. Rad sa studentima, interakcija, suradnja profesora i studenta jako je dobar osjećaj. Ispratiti ih, vidjeti kako sazrijevaju i dobivaju nova znanja ispunjava osjećajem ponosa – pojašnjava Rančić i kaže kako je jednako teško i u dvorani i u učioni, no uvijek vrijedi – red, rad i disciplina.
O radu, redu i disciplini govori i činjenica kako je jedan član Uprave kluba predložio donošenje kreveta u Rančićev ured jer je po cijele dane ‘visio’ u dvorani. Njegove izostanke iz kuće svakako najteže podnose djeca i žena.
– Supruga Ana praktički je prošla tri mjeseca provela sama s dvoje djece, a ja sam bio u reprezentaciji, klubu ili na VUŠ-u. Veliki je posao iza mene, napredak je vidljiv, no ništa od toga ne bi bilo da me ne podržava obitelj. Moram kazati kako sam od kolega na VUŠ-u nailazio samo na razumjevanje. Imamo jedan dobar kolektiv i njegujemo dobre odnose. Važno je da i studenti to primjete – priča.
Do početka nastave ili treninga za šalu je uvijek raspoložen, no nakon što krene rad, zafrkancije nema.
– No, ako osjetim da igrači ili studenti nemaju koncentracije, ili da im ne ide, mijenjam taktiku i onda se malo opustim – smije se. Zanimljivo je kako je spletom okolnosti i Šibenčanin Franko Sarađen, inače kineziolog, postao dio tima reprezentacije, a Rančić ne krije ljubav prema Šibeniku i njegovim sportašima.
– Svi koji me malo bolje poznaju, znaju da sam veliki fan Dražena Petrovića od najranijih dana. Upoznao sam i njegovu majku, posjetio sam i muzej posvećen njemu i mogu reći da mi je on idol u sportu – pojašnjava.
Iscrpni treninzi i česta putovanja na relaciji Kaštela-Šibenik najbolje se ‘liječe’ u druženju s djecom i suprugom.
– S obzirom da nemam mnogo vremena, svaki slobodan trenutak provodim s obitelji. Najdraže mi je otići na Bol i desetak se dana isključiti od svega. Na dnevnoj bazi to su kava i ‘Sportske novosti’. Čitam sportsku i pravnu literaturu, a volim uspoređivati javnu upravu Hrvatske s drugim zemljama. Možda se čini malo, ali vjerujte mi, sve me to jako veseli – kaže Rančić.
Misao vodilja mu je da, ako ga zacrtaš, nema cilja kojeg ne možeš ostvariti.
– Slučajnosti su da uspije netko tko se nije trudio. Najčešće spominjem kontinuitet, to je najbolji način funkcioniranja. Ako se radi stihijski, onda se rezultati teško ostvaruju. Ponosan sam što sam uspio spojiti sport i pravo, jer vjerujem da se sve može. Sport i znanost mogu zajedno, a ja nisam jedinstveni primjer – zaključuje skromno Rančić.
